Posljednje izbore u BiH vjerovatno je najuputnije shvatiti kao višeznačni indikator, više nego kao neizvjesnu temeljitu promjenu stanja, a za čim već dugo vapi napaćena, politikom obogaljena zemlja.

Rezultati izbora indiciraju, prije svega, da je narodu/biračima zaista dozlogrdilo četvrtvjekovno pustošenje svih vrijednosti pod lažnim, antagonizirajućim „argumentom“ o tzv. zaštitnicima nacionalnih interesa do kojih političkim elitama nije ni bilo stalo, jer su nacionalne interese sveli najprije na partikularne partijske a potom na klanovske. Ta inercija nosi ih već toliko dugo da se – makar donekle – trgnuo narod u čiju osviještenost sam već bio izgubio vjeru. Ljudi hoće promjene, čak i kada nisu sigurni da će one povesti nabolje, a vladajuće strukture/partije učinile su sve da postanu omrznute. Dugovječnost na političkoj poziciji uvijek je kontraproduktivna jer vremenom buja osionost posjednika moći a zajedno s njom, i zbog nje, i omraženost.

Taj indikator žudnje za promjenom možda je najvažniji, i bilo bi dobro da birače nosi ta inercija – da ljudi izađu iz apatije te da shvate oblike i domašaje svoje moći, kada već neće Uzvišeni Predstavnik i Akademska zajednica, koji postojano dokazuju svoju političku nevjerodostojnost.

(Na margini ovoga teksta, pomalo digresivno, valja ukazati i na aspekt aktualne migrantske krize u Federaciji BiH, jer i taj odnos pokazuje kako subjektima na vlasti nije stalo do rješavanja tako ozbiljne krize koja će BiH o jadu zabaviti. Posebno bošnjački i muslimanski subjekt dugo već prešutno gleda na gomilanje migranata u BiH koji će tek postati prava prijetnja upravo bošnjačkome narodu i bosanskoj državi, a politika aktualnog resornog ministra prema migrantskoj krizi naprosto je tragična. Slično, sinergijski, je i odnos prema prodaji strancima čitavih oblasti po Federaciji, gradnji velikih naselja stranaca u koja dalje od rampe ne smije kročiti niko pa ni novinari. Sve je to – sasvim sigurno – investicija u potpuno neizvjesnu budućnost BiH; odsustvo strategije i vizije.)

Drugi važan indikator, barem u Federaciji, jest ukazivanje biračkog povjerenja, i obavezivanja,  političarima različitih nacionalnosti, što se može tumačiti kao sklonost građanskom više nego etničkom. Ako je to tako, onda je to dobro utoliko što u datim političkim konstelacijama treba bosanstvu dati neprikosnoven prioritet, uz napomenu da to uopće nije u koliziji s afirmiranjem etničkog identiteta.

Poentu upravo okončanih izbora, odnosno njihovih rezultata, vidim u sljedećem.

Pobjedničke stranke (naročito one udružene) moraju stalno imati na umu da nije najvažnije pobijediti. Važnije od toga – posebno u našim prilikama – jest da ostanu odane svojim obećanjima, ili, još bolje, da prepoznaju te želje svojih birača, da ih ne iznevjere. Potom, i upravo u skladu s tim, morali bi stalno imati u vidu, kao izvrsnu pouku, raniji debakl SDP-a. Svojevremeno, i blagovremeno, birači su dali povjerenje toj partiji koja je zaista imala istorijsku šansu da povede BiH pravim smjerom, ali je ona, nakon pobjede, pristupila temeljitoj i istrajnoj samo/destrukciji. U tom smislu, korisno je imati za pouku i slučaj DF-ove autodestrukcije. 

Drugim riječima, učeći na greškama ovih partija, pobjednici ne bi smjeli biti obuzeti slavljem već strepnjom i za vlastitu političku budućnost koja će zavisiti od prepoznavanja preporuka koje su im birači uputili činom svoga povjerenja. Političke partije pobjednice inače najčešće žive u jednoj zabludi: one vjeruju da su pobijedile samo zato što su dobre, perspektivne i sl., ali bi morale znati da svako glasanje na takvim izborima ne sadrži samo glas ZA nego, u najmanju ruku, sadrži i glas PROTIV ONE DRUGE PARTIJE/PARTIJA.

U skladu s tim, mudre partijske vođe morali bi uvijek osluškivati svoje kritičare, pažljivije nego poltrone po svojim kabinetima. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO Portal/ak)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook