JEDAN KRIVI POTEZ NA TRENINGU

Anila Gajević nakon dramatičnog iskustva: 'Mogla sam trajno ostati invalid... Počeli su da mi trnu prsti, pa desna ruka, bolovi...'

ŽENA iN31.10.20, 14:52h

Anila Gajević nakon dramatičnog iskustva: 'Mogla sam trajno ostati invalid... Počeli su da mi trnu prsti, pa desna ruka, bolovi...'
Otišla sam na more, krenula na redovno plivanje na Olimpijski bazen i sve je djelovalo dobro dok nisam uradila magnetnu rezonancu – počinje svoju priču Anila Gajević

 

 

Anila Gajević, direktorica sarajevske kasting agencije „Zona“, nedavno je nakon dijagnosticirane diskus hernije operirala vratnu kičmu u Zagrebu. Samo za magazin Azra Gajević je detaljno opisala zdravstvene probleme s kojima se neočekivano susrela i agoniju koju je prošla. 


Iako je pretpostavljala da su problemi s vratnom kičmom povezani s radom za kompjuterom, ispostavilo se da je imala neku ozbiljnu povredu u prošlosti. Inače, u posljednjih desetak godina fizički je aktivna, prvo je išla u teretanu, potom je dvije godine intenzivno trčala i na kraju se bavila crossfitom i nikad nikakve probleme nije imala.


Nakon popuštanja mjera prvog vala pandemije, lockdowna i pauze od dva mjeseca, početkom juna, Anila je otišla na trening crossfita koji inače mnogo voli, no napravila je, vjerovatno, neki krivi potez i već sutradan su joj počeli trniti prsti na desnoj ruci.


– Narednih dana trnjenje je prešlo na šaku, pa na cijelu ruku, da bi krenuli i bolovi. Pošto mi se činilo da je neki neurološki problem, nazvala sam, inače dragu prijateljicu, neurologinju Bubu Todorović, koja mi je rekla da uradim CT snimak vratne kičme i dođem kod nje na pregled. Tako sam i uradila, već s ozbiljnim bolovima u ruci, a Buba mi je propisala koktel injekcija na koje sam išla četiri dana i nakon čega je bol nestala a trnjenje se smanjilo.  Pošto je CT snimak pokazao deformitete, otišla sam poslije kod druge prijateljice, ovog puta iz moje školske klupe, Sumeje Selimbegović, fizijatrice u Općoj bolnici. Ona mi je propisala deset fizikalnih terapija, ali i da uradim snimak magnetne rezonance. U međuvremenu, ruka mi je prestala trnuti i ja sam se dobro osjećala. Otišla sam na more, krenula na redovno plivanje na Olimpijski bazen i sve je djelovalo dobro dok nisam uradila magnetnu rezonancu – počinje svoju priču Anila Gajević.


Šta su ljekari utvrdili?


-Nakon što sam u augustu uradila magnetnu rezonancu, radiolog mi je odmah rekao da je moje stanje jako loše i da se moram pod hitno javiti neurohirurgu. Unaprijed sam strahovala od operacije. Počela sam se raspitivati ko su najbolji neurohirurzi u Sarajevu i dobila nekoliko imena. Naravno, svi su prvo spomenuli Kemala Dizdarevića, koji više nije tu, a onda sam, prema daljim preporukama, došla do doktora Eldina Burazerovića. On mi je objasnio da bih bez operacije život provela u riziku i da bi svaki pad ili neki veći trzaj mogao kod mene izazvati katastrofalne posljedice, odnosno mogla bih ostati nepokretna. U šoku sam kupila šanc i lijekove, a onda se potrudila da uživam u lijepom društvu i potpuno sam zaboravila na tu informaciju. Tek sutradan sam se osvijestila i krenula u istraživanje. Pričala sam s pedesetak ljudi koji imaju problema s diskus hernijama, uglavnom na donjem dijelu leđa i nisu se nikad operisali. Svi su me odgovarali od operacije i rekli mi da pokušam sve moguće alternative, od fizikalnih terapija do kiropraktičara.


Ipak ste otišli na operaciju, i to u Zagreb. Zašto?


– Htjela sam čuti još mišljenja. Otišla sam kod doktora Josipa Paladina u Mostar, koji mi je rekao: operacija čim prije. U međuvremenu, poslala sam snimak magnetne zagrebačkim doktorima Robertu Saftiću i Karlu Houri, koji su poručili: također operacija. Na kraju sam otišla kod šefa neurohirurgije na Kliničkom centru u Sarajevu Hase Sefe i on mi je isto potvrdio. Svih pet neurohirurga je bilo saglasno, iako nisam imala simptome mijelopatije, da bi mi se nepokretnost moguće desila, jer je hernija diska pravila kompresiju na kičmenu moždinu. Jednostavnije rečeno, u perspektivi bi mi se desilo da mi se oduzmu noge i ruke. Tad sam shvatila da postoji određeno neslaganje fizijatara i neurohirurga. Fizijatri su i dalje insistirali da pokušamo problem riješiti fizikalnim terapijama, ali kad su vidjeli moj strah od onog što se može desiti, podržali su me na kraju. Tu, prije svega, mislim na Sumeju Selimbegović i Edina Buljugića, kao i Alena Raonića, druga trkača i fizioterapeuta.

 

anila-gajevic-zagreb


Iz Vašeg iskustva, zapravo, zaključujemo da je danas vrlo teško u BiH donijeti odluku kome se dati u ruke u slučaju bolesti?


– Da, nakon što sam se osvijestila da je operacija neminovna, morala sam odlučiti gdje ću je uraditi. Pričala sam mnogo s ljudima koji su imali operacije ili njihovi poznanici, slušala iskustva pacijenata koji su operisali vratnu kičmu ili kičmu općenito. Od jedne pacijentice sam čula pozitivno iskustvo sa KCUS-a i ticalo se doktora Ibrahima Omerhodžića. Nažalost, ipak sam čula više loših iskustava s operacijama vratne kičme u Sarajevu. Uglavnom, nekako se ime Roberta Saftića nametnulo, kao jednog od najboljih neurohirurga specijalista za vratnu kičmu na našim prostorima, te da ima 600 takvih operacija iza sebe. Inače sam vrlo detaljna i nikad ne radim nepromišljene stvari. Iako je riječ o odlasku u privatnu kliniku i operaciji koja je skupa, shvatila sam da mi jedinu sigurnost predstavlja minimimalno invazivna metoda uz savremene implantate i ogromno ljekarsko znanje i iskustvo.


Također, brz postoperativni period i jedva vidljiv rez nešto je što je odnijelo prevagu, a nisam sigurna da bih sve to isto mogla dobiti u Sarajevu. Inače, mnogo sam iskustava nakupila u posljednje vrijeme iz susreta s ljekarima. I tu je bilo svega, naročito u javnim ustanovama. Susrela sam se i s krasnim ljekarima poput Sanjina Dekovića ili Emira Zeće, ali i s onima kojima fali i stručnosti i empatije. Ipak, moram pohvaliti kompletno osoblje Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”. Nikad se nisam osjećala više poštovanom kao pacijent u jednoj javnoj ustanovi kao što je to u Općoj bolnici. Čak i kad sam imala jedan izolovan slučaj blage neprijatnosti, poslala sam mail s dobronamjernom kritikom direktoru Ismetu Gavrankapetanoviću, koji je nakon toga poduzeo konkretne mjere, poslao svim odjelima dopis kako je pacijent najvažniji i kako je važno biti ljubazan prema pacijentima, a također je i meni odgovorio na mailove.


Nastavak intervjua čitajte u magazinu Azra.


(DEPO PORTAL/ad)



Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još