Piše: Nenad POLIMAC

www.jutarnji.hr

Može li film utjecati na ishod predsjedničkih izbora? Davne 2004. Michael Moore bio je uvjeren da može, pa je napravio sve što je u njegovoj moći da mu dokumentarac "Fahrenheit 9/11" dopre do što šireg kruga publike (čak je osigurao i što lakše skidanje filma s interneta) i spriječi Georgea W. Busha da izbori drugi predsjednički mandat. 

Štošta je u "Fahrenheitu" bilo neugodno po Busha, od tvrdnje kako je američka vlada bila povezana s obitelji svog ultraneprijatelja Osame bin Ladena do snimke u kojoj predsjednik uopće ne reagira na vijest o rušenju njujorških Dvojnih tornjeva. 

Film je imao golemu gledanost, postao je financijski najkomercijalniji dokumentarac u povijesti kinematografije (barem kad je američko tržište u pitanju), ali nije postigao svoj politički cilj, Bush je dobio drugi mandat, pa čak i s manje kontroverzi nego prvom prigodom.

Nešto slično sada pokušava i Sacha Baron Cohen, koji je 2006. postigao impresivan uspjeh sa svojim filmom "Borat". Očekivalo se da će nastavak o blentavom kazahstanskom novinaru Boratu Sagdiyevu puno ranije u kina, no bit će da je Baron Cohen čekao pravu priliku, a to su - za njega - ovogodišnji predsjednički izbori. Imao je u filmu dva velika aduta, prvi je dokumentarna snimka u kojoj američki potpredsjednik Mike Spence minorizira razmahivanje koronavirusa, a drugi potajno snimljena scena s Rudyjem Giulianijem, generalnim odvjetnikom predsjednika Donalda Trumpa, koga znamo još iz osamdesetih, kad je sudjelovao u slamanju njujorške mafije i za to nagrađen pozicijom gradonačelnika.

Cohen ga je uhvatio in flagranti, podmetnuo mu je svoju glavnu glumicu, Bugarku Mariju Bakalovu, ona je izigravala desničarsku novinarku, namamila ga je u svoj hotel, pipala po koljenima i predložila da se presele u susjednu sobu. 

Giuliani je prije toga popravljao raspuštene hlače i u jednom trenutku posegnuo rukom prema svojim intimnim organima. Čak bi i naivac pretpostavio da je to priprema za neobuzdani seks, no Giuliani se branio da su ga upravo riješili mikrofona pričvršćenog uz njegov remen i da je "popravljao hlače". Scena je izazvala urnebesan odjek u medijima, malo tko je propustio da se ne podsmjehne Trumpovu glavnom odvjetniku, pa je naposljetku morao reagirati i sam predsjednik: rekao je da je Baron Cohen gmizavac, nimalo smiješan, da ga je već jednom salijetao za intervju (bilo je to 2003., kad se komičar predstavljao kao BBC-jev novinar Ali G, u to doba vrlo popularan lik), ali ovaj nije dopustio da od njega napravi budalu (što baš nije točno).

Na objede da je sve to s Giulianijem inscenirano, Baron Cohen je odvratio da slika govori sama za sebe, uslijedila je vrlo odmjerena izmjena uvreda s predsjednikom, ali ispalo je da je ekipa "Borata 2" imala još puno kompromitirajućih snimaka koje nije uvrstila u film. Na primjer, Mariju Bakalovu je kroz Bijelu kuću proveo nitko drugi nego Donald Trump mlađi, činjenicu da su odmah povjerovali kako je ona novinarka njima vrlo sličnih konzervativnih nazora ne treba komentirati, ali nevjerojatno je da je uopće ušla unutra i da nitko nije provjeravao je li zaražena koronavirusom. Budući da se mediji već od petka naslađuju pikanterijama vezanim uz novi film Barona Cohena, pitanje je može li to ugroziti Trumpove izborne šanse. 

One ionako nisu osobite, međutim, američki izborni sistem prilično je složen, konzervativci ionako smatraju da novinama i televizijom drmaju liberalni demokrati koji jedva čekaju da ocrne republikance pa se i ne obaziru na njih, ali ovaj put je - pogotovo nakon predsjedničkog sučeljavanja - situacija ponešto složenija, Trump bi lako mogao izgubiti izbore, ali nemojte se previše začuditi ni ako ih dobije. Hoće li Baron Cohen u slučaju Trumpova poraza imati bar mali dio zasluga? Možda, ali bit će da su presudnije neke druge okolnosti, poput predsjednikova držanja tijekom pandemije i njegovih bezbroj vanjskopolitičkih i gospodarskih gafova.

"Borat 2" ili "Boratov naredni kino film" (ne tjerajte me da prevodim podugački podnaslov, jer je to zbog iskvarenog engleskog gotovo nemoguće) može se pogledati na streaming-platformi Amazon Prime, na kojoj je čak upozorenje (inače vrlo rijetko) da je namijenjen starijima od 18 godina. Orijentacija na online-distribuciju prilično je mudra, time su smanjeni marketinški troškovi, nešto malo uloženo je u golemu Boratovu lutku koja je plutala na barkama kako u Torontu tako i pred Westminsterskom palačom. Ako ste bili strastan poklonik prvog filma, ovaj drugi će vas povremeno nasmijati, ali nema ni približno sličnu energiju. Kao prvo, glavni štos je potrošen, Borat je svojedobno ulijetao u društvene i kulturne institucije koje su ga uzimale krajnje ozbiljno, zbog toga je i satira bila jetka, no sada se neprestano morao prerušavati (čak je pokušao ući na politički skup Mikea Pencea odjeven u odoru kjukluksklanovaca) i najzahvalnije "žrtve" našao je među anonimnim mrziteljima Židova i demokrata koji su ga prihvatili kao svoga. 

Pojavio se i na nekim većim desničarskim domjencima, priznaje da je nosio zaštitni prsluk protiv metaka za slučaj da ga "provale", no ništa od toga ne može se usporediti s masovkama iz prvog "Borata". Drugo, potonji je držala nevjerojatna opsjednutost naslovnog protagonista Pamelom Anderson, on ju je htio za nevjestu i bio je duboko razočaran kad su mu pokazali njezin "obiteljski pornić" s bivšim mužem Tommyjem Leejem. U "Boratu 2" glavni ženski lik je njegova maloljetna kći Tutar (Bakalova inače ima 24 godine), primjereno kazahstanskim običajima nju kao i sve žene drže u kavezu te odvikavaju od masturbacije strahom od zubate vagine. Tutar se prošverca u Ameriku s Boratom i tamo doznaje - na očev užas - što je ženska ravnopravnost. Sve je to, dakako, krajnja parodija, što vas može neko vrijeme zabaviti, ali do scene s Giulianijem povremeno vam se čini da je ona besmislen lik. Završnica je, naprotiv, prilično zabavna, pogotovo kad otkrijete tko je po svijetu raširio koronavirus, no to ćete morati provjeriti sami kad pogledate film.

Kao i nakon "Borata", i ovdje je najavljeno barem desetak sudskih procesa, no Baron Cohen je u tom pogledu prilično oprezan jer sa sudionicima uvijek potpisuje ugovor prije nego što ih snimi. Nezgodna je situacija s američkom Židovkom Judith Din Evans, koja je umrla prije nego što je film premijerno prikazan, pa njezini nasljednici tvrde da se ona u nečem takvom nikad ne bi htjela pojaviti. Ipak, na odjavnoj špici dobila je vrlo lijepo posmrtno slovo. U Kazahstanu će se i dalje skandalizirati, ali će mišljenja biti podijeljena, budući da im je turizam procvao nakon uspjeha prvog filma. 

Scene iz te zemlje ionako su snimljene u Rumunjskoj, no u selu koje je "glumilo" Kazahstan nisu bili oduševljeni, pa su morali potražiti novu lokaciju. Soundtrack je krcat romskim melosom, na njemu su čak dvije pjesme Gorana Bregovića ("Ederlezi" i "Kalašnjikov"), no znajući tog glazbenika međunarodne reputacije, valjda su s njim regulirali autorska prava da im se ne bi ponovila situacija kao s Esmom Redžepovom koja ih je tužila za 800 tisuća eura zbog neovlaštenog korištenja njezina evergrina "Čaje šukarije": kad se ispostavilo da je njezina producentska kuća ipak potpisala nekakav ugovor, dobila je samo 26 tisuća eura odštete.

(DEPO PORTAL/dg)