Piše: Jasenka KRATOVIĆ

U mnoštvu haotičnih vijesti o sve alarmantnijem broju zaraženih koronavirusom, teškoj ekonomskoj krizi koja nam predstoji, gubitku radnih mjesta, predizbornoj kampanji, nejasnoće oko izgradnje Prve transverzale u Sarajevu tema je koja u javnim medijima često ne dobija zasluženu pažnju. Iako je potreba da se saobraćaj u gradu rastereti i učini protočnijim apsolutno razumiljiva, ono što brojnim Sarajlijama danas predstavlja problem je da, prema regulacionom planu napravljenom prije tridesetak godina, Prva transverzala širokom saobraćajnicom namjerava presjeći pješačku zonu između Zemaljskog i Historijskog muzeja, Vilsonovo šetalište i dalje, preko Miljacke, spojiti se sa Zagrebačkom ulicom na Grbavici.

Možda se prije tridesetak godina, u nekom drugom kontekstu življenja, ova ideja i činila razumna, ali činjenica je i da je ovaj prostor, tzv. Muzejski trg, u međuvremenu živio neki svoj spontani život i da su ga Sarajlije prepoznale kao vrijednu pješačku zonu i svoje ekskluzivno mjesto za okupljanje, opuštanje, rekreaciju i druženje. Stoga su u proteklim godinama građani i kulturni radnici dizali svoj glas, komentarisali i pisali peticije da se ili odustane od ove ideje ili pronađe drugačije, neinvazivno rješenje povezivanja Prve transverzale sa Zagrebačkom ulicom.

Da o „Muzejskom trgu“ razmišljaju i mladi i osjećaju ga kao svoj prostor pokazala je i prošlomjesečna prezentacija rada studenata arhitekture Internacionalnog Burch Univerziteta u Sarajevu održana u Historijskom muzeju u okviru projekta „Ljeto u muzeju“. Rad u kojem su studenti na svoj način osmislili prostor između dva muzeja, bio je i povod da na temu izgradnje Prve transverzale i Muzejskog trga, ali i uopšte rada muzeja, kulture i arhitekture u našem vremenu, za DEPO Portal razgovaramo sa direktoricom Historijskog muzeja Elmom Hašimbegović.

„Ohrabrujuće je vidjeti kako mladi ljudi u toku studija uče, razmišljaju i razvijaju (idejne) projekte o javnom prostoru i javnom dobru, no ostaje pitanje kako se nakon završetka studija  i ulaskom u profesionalni svijet i tržište velika većina njih preusmjeri na projektovanje gradnje i samo gradnje koja podrazumijeva sužavanje i uništavanje tih istih javnih prostora o kojima u mladalačkom zanosu maštaju. Činjenica je da im tržište i surova borba za preživljavanje ubijaju snove i diktiraju daljnji profesionalni razvoj pa je odustajanje i prilagođavanje najčešći i najlakši put“, kaže Elma Hašimbegović, napominjući da Historijski muzej BiH ima sreću da jako često radi sa mladim ljudima koji imaju vizije, koji žele i koji mogu mijenjati ovo društvo te da je i sama manifestacija Ljeto u muzeju osmišljena s ciljem da mladima omogući prostor da iskažu svoje mišljenje i kreativnost.

Komentarišući plan o izgradnji Prve transverzale koja bi cestom presjekla prostor između dva muzeja i raspršila snove mladih studenata arhitekture, Elma Hašimbegović smatra da i u slučaju da se prije 40 godina činilo kako bi ovo rješenje doprinijelo boljem funkcionisanju grada, to zbog administrativno-političkih promjena u posljednjih 25 godina sigurno nije više slučaj.

„Nije slučajno ni da je Renzo Piano odabrao ovu lokaciju za Muzej savremene umjetnosti, otvarajući nam priliku i budeći nadu da o ovom prostoru možemo razmišljati kao o budućem „muzejskom kvartu“ sa nevjerovatnim mogućnostima. Opet se nameće pitanje: gdje je nestao taj vizionarski, revolucionarni duh u urbanističkom razvoju grada; on sigurno ne leži u presjecanju javnog, zelenog prostora između dva muzeja (i trećeg u planu) i žile kucavice grada – Vilsonovog šetališta, gradnjom ceste koja potpuno uništava životni prostor građanima koji su ga spontano osvojili i izdašno ga koriste“, kaže Elma Hašimbegović.

Sami uposlenici Historijskog muzeja su već odavno osvijestili činjenicu da zgrada Muzeja nije samo objekat u ruiniranom stanju koji donosi niz problema, nego je iznimno važan resurs za reaktiviranje muzeja i prepoznavanje muzejskog prostora kao javnog i društveno važnog pa su i strategiju rada, u teškim postojećim okolnostima, okrenuli u pravcu pozicioniranja zgrade u okruženju i traženju modela ugodne kohabitacije i saradnje s lokalnom zajednicom. Prostor između dva muzeja je tako prepoznat kao zanimljiv i kroz razne muzejske projekte nastoji mu se udahnuti novo značenje i ponuditi novi sadržaji, poput projekcija različitih sadržaja na fasadi muzeja, korištenja vanjskog galerijskog prostora, izložbi, video mappinga, prikazivanja filmova, i ostalog. Stanovnici grada, koji se spontano okupljaju na ovom prostoru, na ovaj način, jednako spontano, postaju i dio muzejske publike.

Ipak, bez obzira na sve uložene napore da oplemeni „Muzejski trg“, Historijski muzej, kao institucija od velikog kulturološkog i istorijskog značaja za BiH, nije konsultovan od strane nadležnih kada je u pitanju izgradnja nove saobraćajnice. Ovu činjenicu direktorica muzeja komentariše sljedećim riječima:

„Nismo bili sretni ni kad smo u svega nekoliko godina postali okruženi novim trgovačkim centrima – iznikli su jedan za drugim u kratko vrijeme i u potpunosti promijenili krajolik. Nije nas niko pitao, niti smo, što bi bilo sasvim logično, profitirali od njihove gradnje, npr. uvjetovanjem da se sanira dio zgrade muzeja. Tako nas niko nije konsultovao ni kad se reaktivirala ideja o transverzali i intenzivirala priča o njenoj realizaciji.“

Osoblje Historijskog muzeja ni u ovom slučaju nije odustalo od svog okruženja pa je i izgradnju novih objekata u kvartu pokušalo uvrstiti u vlastiti način promišljanja zajednice i okrenuti u svoju korist.

„Nije nam bilo drago zbog novogradnje, ali smo počeli razmišljati o novom korištenju prostora i ljudima koji se tu kreću na dnevnoj osnovi i na koji način možemo okrenuti nepovoljnu situaciju u svoju korist - da li nam banke, restorani, prodavnice i drugi korisnici mogu postati saveznici. Stoga smo prije nekoliko godina i pokrenuli projekat „Upoznaj komšije“, s ciljem da okupimo zajednicu oko muzeja - od kolega muzealaca, škole i fakulteta u blizini, pa do korisnika trgovačkih i poslovnih centara. U tome smo vidjeli mogućnost da muzej postane mjesto okupljanja, mjesto susreta gdje građani mogu pobjeći od svakodnevnice, gdje mogu provesti vrijeme i uljepšati svoju svakodnevnicu, jer zašto ne napraviti predah i ne popiti kafu u muzeju.“

Prostor oko muzeja Elma Hašimbegović u budućnosti vidi kao prostor na kojem građani uživaju u kulturnim sadržajima, čitaju, druže se i relaksiraju. Naglašava i da će Historijski muzej sa sigurnošću i ljubavlju nastaviti rad s mladim ljudima i dizanje svijesti o važnosti kulturno-istorijskog naslijeđa i potrebi borbe za javni prostor. Usprkos nizu planova i odlučnosti da se nose s postojećim okolnostima i opstanu kao značajna instutucija kulture, jedino u šta trenutno nije sigurna je na koji način bi Historijski muzej potencijalnu gradnju ceste okrenuo u svoju korist.

S istom neodumicom i strahom suočavaju se i brojne Sarajlije i ne vide puno prednosti koje bi izgradnja velike saobraćajnice donijela izgledu i životu jedne od najljepših i najpopularnijih pješačkih zona i šetališta u gradu. Za nadati se jedino da će gradski oci imati sluha za ova razmišljanja i bojazni, i osmisliti neka nova urbanistička rješenja u skladu sa duhom vremena u kojem živimo, dovoljno dobra da rasterete saobraćaj, ali i da sačuvaju kulturološki i društveno vrijedna gradska okupljališta.

(DEPO PORTAL/jk)