Izvor: Al Jazeera

Piše: Nadine Mičić

Danima razmišljam o umjetnici Mileni Ivić koja je uslijed odredbe (vladajućih?) da se obesmisli, podredi, ukroti ili skine njen rad, odlučila da povuče svoju izložbu iz Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci.

Prvo se desila djelimična cenzura a zatim potpuna. I ne želim da mi pojedinci napišu da je skrnavila neko vjersko obilježje, jer svjedoci smo bili da se prije četiri godine u sklopu MESS-a pokušala otkazati predstava Olivera Frljića zbog navodno istih razloga BEZ da su "napadači" uopće vidjeli o čemu se radi.

Mahom se umjetnost tretira kao oblik zabave i razonode. Onog trenutka kada umjetnost ne ispuni taj svoj zadatak, već upravo suprotno, ukaže na problem društva, tada nam umjetnost postaje smetnja.

Bez želje da se suštinski shvati namjera i ideja, kao društvo smo skloni osudi. Čak bih možda mogla shvatiti osudu na osnovu utemeljenog, ali na neviđeno ne mogu.

Jer šta meni ima neko da govori kako i šta ja pogrešno radim? Zanimljivo je kako se na pitanje umjetnosti prvi javljaju najlošiji učenici, oni koji na časovima nisu ništa slušali ali evo baš sad imaju mogućnost da odlučuju.

Baš ti ljudi koji sa umjetnošću nemaju nikakvog dodira osim što su eventualno ponekad gledali neki film na TV-u od pola, jer su ga tad i zatekli.

Jedina opcija

Ali ono u čemu su stvarno dobri, i sa čijom se materijom kao stručnjaci nose jesu sve metode zastrašivanja.

I to je vještina, da se ne lažemo. Valjalo se nasloniti na agresorski model, pa samo promijeniti čizmu i nastaviti pritiskati, dok nam skroz mozgove ne istisnu.

Nasilje se svakako pokazalo kao najučinkovitije sredstvo pred kojim pokleknemo, zašto onda ne nastaviti na isti način koji im uspijeva godinama?

Vrijeme radnje - uoči izbora. Mjesto radnje - izborne liste.

Likovi - svi oni kojima je dosta čekanja posla i šakica onih koji stvarno žele da mijenjaju ovu našu stvarnost.

A meni nekako žao. Žao mi ljudi koji znaju da im je to jedina opcija zapošljavanja i negdje u dubini čak i razumijem.

Niko ništa da kaže

O nedavnom moratoriju i odluci o zabrani sklapanja autorskih ugovora i zapravo onemogućavanju ljudi da rade i naplate svoj rad malo se kolega oglasilo.

Znala sam da nas ima dosta nezaposlenih ali odjednom se taj broj pokazao kao vrlo mali. Niko ništa da kaže, da se požali.

Možda sam i pomislila da će nas starije kolege uzeti u zaštitu, baš ovi koji su "sigurni", zaposleni na budžetu.

Ne samo nas kao jedinke, već umjetnost koja je potpuno dovedena u pitanje, možda sam se potajno nadala makar i Facebook revoluciji. Možda ih je strah ili ih ne zanima? To se ja pitam.

Osim što se gleda koji se umjetnik sa kojim umjetnikom druži, posjećuje predstave i izložbe (ako ih posjećuje), kako kojoj predstavi aplaudira, piše li status hvalospjeva o njoj ili oglašava li se o umjetnosti uopće, ma gleda se i šta lajkaš i kome komentiraš.

Klanovi? Ma nemamo mi to.

Umjetnici savijaju kičmu

Strah nam se uvukao u sve pore života, umjetnici savijaju kičmu, najglasniji smo isključivo u situacijama kada znamo da nam neko čuva leđa, svi toliko strasno vjerujemo u ideju onoga što radimo a prvom prilikom nam tu ideju sruše, hodamo po jajima jer ne znaš ko te sutra može zaposliti, pogurati, preporučiti?

Vjerovatno mnogi od vas nisu ni čuli za Milenu i njenu priču, jer i što bi kad taj entitet nije naš. Kao da je neka druga država svakako... i to nam govore ali to je već za drugog teksta.

(DEPO PORTAL/mr)