Kad me ulovi nostalgija, liječim je u obližnjem turskom dućanu. Tada odmaram oči na čokoladama, konzervama, bocama što me vraćaju u dane mirne prošlosti i ponovo vrte lijepe slike iz djetinjstva. 

Osjećam se kao u našim granapima šezdesetih. Pokušavam da se sjetim kada sam prvi put zagrizao komad bajadere. Da li je to bilo 1958. ili 1960.? Ili krašove čokoladne tortice. Znam da je u ta, kao i danas, teška kokuzna vremena, bilo pravo slavlje kada ti neko od starijih da koju kintu da kupiš torticu. Krio sam je tada kao najveće bogatstvo od sestara, prijatelja. Grickao bih je polagano cijeli dan, sve u strahu da me neko ne ulovi u slasnim tajnovitim čokoladnim zalogajima.

Bajadera je bila top topova. Dobivao si JE samo za rođendan ili nikada. Onakva sva u zlatu stvarala nam je opsjenu bogatijeg društva, zemlje u blagostanju. Bila je američki san, miris kapitalizma o kojem smo krišom sanjali. Poslije rođendana sedmicama bi je gledao, mazio magični zlatni okvir. Sa uzbuđenjem, koje još nisam zaboravio, skidao bi pozlatu i onda zatvorenih očiju polagano zubima tonuo u nepravaziđeni okus išarane bajadera čokolade. 

Probao sam poslije u životu najbolje belgijske i švicarske proizvode od kakaoca, ali nikada više nije bilo tog bajadera filinga. Prvo putovanje u vrhove svjetske čokoladne umjetnosti se ne zaboravlja. 

Nedavno sam u tom turskom dućanu probao ponovo bajaderu. Ali to nije bilo to! Ili se ona promijenila ili moja čula okusa? Ko će znati. 

U tim dječačkim godinama prvi put sam čuo i tu riječ - izvoz iliti export. Mislio sam, radi se o vozu, vlaku. Tek poslije sam skontao što je to i ovdje kod mog Turčina nebu zahvaljujem što ima takvih prodavnica, jer da njih nije, ko zna što bi bilo s našim exportom.

Uvijek se nasmijem kada u domaćoj štampi ili na internet portalima pročitam - izvozimo toliko i toliko, posebno u zemlje Evropske unije. Za ova moja gotova tri desetljeća u Holandiji, samo sam u jednom hipermarketu, ovdašnjeg većeg lanca trgovina, uspio vidjeti robu sa bivšeg nam zajedničkog prostora. Radilo se o buteljama slovenskog vina. Iz radoznalosti i nostalgije uzeo sam dvije boce s mišlju da za vikend nabavim još koju. Okus nije bio loš, podsjećao je pomalo na onaj zagorski kiseliš koji sam volio po zagrebačkim bircusima. Dođem u petak, kad tečnog izvoza od Janeza nigdje. Pitam jednog od prodavaća, a on zbunjeno sliježe ramenima i sa čudom izgovara:
- Slovenie? Is dat in Europe?!

Uh, super mu je geografsko znanje. Tražim šefa. Uljudan gospodin. Ispričava se da su nabavili samo pedesetak boca za testiranje kupaca.

- Neke smo prodali, a druge povukli. Pojedine mušterije su nam zamjerile na kvalitetu vina. Bolje im je australsko, čileansko, južnoafričko, nego to pomalo kiselo - kao da se opravdava.

- Znači, neće ga više biti kod vas?

- Vjerovatno neće. Nije položilo test.

Kontam, kad oni tako sa Slovencima, što li tek rade sa ostalima još uvijek ”dopisnim” kandidatima Unije. Evo, recimo, nigdje ne mogu da pronađem niti robu iz drugih novopridruženih članica EU. Nema ništa iz Poljske, Bugarske, Rumunije, Latvije, Litvije. Čak ni iz Češke, iako se ubiše hvaleći svoja piva pravljena po plzenskom receptu.

- A imate li uvoznih začina?

- Kako da ne, eno cijeli raf - pokazuje mi rukom.

Sve odreda italijanski i francuski začini, te razni nizozemski sosovi.

- Imate li vegetu?

- Hoćete li, ponoviti molim! Kako ste rekli?

Zato kada odem kod Turčina, nema ponavljanja. Ljudi odmah znaju što je Vegeta, Klas, Podravke juhe. Zna čovjek odmah šta SU Zlatni puder, zaleđeni ćevapčići, somun.

Gazda Hasan u jednom dućanu u nizozemskom gradu Alkmaru žali mi se da nije kao prije.

- Kada su ovi vaši navalili za vrijeme ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije, bilo je posla koliko hoćeš. Sada me sve više podsjećaju na moje zemljake koji polagano dobivaju nizozemske navike. Više ih ne zanimaju hrana i piće iz rodnog kraja. Gospoda balkanci se poholandezili.

Kaže mi da je porudžbine iz naših područja nostalgije gotovo prepolovio. Razmišlja da ih svede na trećinu, a možda i potpuno ukine.

- Vaša roba mi stoji na policama i polagano skuplja prašinu, i istek roka trajanja.

Kod Hasana možeš nabaviti sve osim naše svinjetine. Proizvodi sa ovim mesom nalaze se u tek pokojoj prodavnici što drže ljudi porijeklom iz Srbije. Bilo je i za vrijeme ratnih godina. Ekonomija spaja tamo gdje politika ne može. Često sam i u Belgiji, Njemačkoj, Engleskoj. I tamo ista slika, ista priča. Naši proizvodi izvoze se uglavnom u turske i srbijanske radnje. O supermarketima čak i Slovenci tek mogu da sanjaju. 

Iako u EU proklamiraju otvorenost tržišta, konkurentsku bitku, to je sve više samo lijepozvučna fraza.  I u zemljama Beneluxa, koje su bile temelj takozvanog jedinstvenog europskog prostora trgovine, strogo paze u stilu ”koliko mi njima, toliko oni nama”. Bazićne zemlje EU su u novopridošlim članicama samo vidjele novu mogućnost plasiranja roba najčešće u jednom pravcu. 

Obišao sam na desetine marketa i nigdje nisam mogao da pronadjem ni čašu čuvenog bugarskog jogurta. Zapravo ga ima, ali ga proizvode Holanđani pod naslovom - jogurt spravljen po bugarskom receptu.
Bojim se  da danas, sutra ne bude i ono stelja spravljena po visočkom receptu, ili vino blatina na hercegovački način. 

Sve dok nisam stigao ovdje, mislio sam da su tartufi samo sa naših područja, kad ono čitave lepeze proizvoda na kojima nigdje onog ”made in Croatia”. Dakle, dileme nema - većina našeg izvoza u Zapadnu Evropu završava u turskim ili srbijanskim radnjama. Da li se to može zvati izvozom, kada i tu gazde na policama najbolja mjesta daju proizvodima iz ”svojih” zemalja?

Po meni, eksport diletantu, izvoz je kada Energoinvest izgradi ogromnu trafostanicu za neku inozemnu firmu, a ne da smo sretni kada koja kesica ”Vege” stoji u nekom neuglednom evropskom dućanu. Ipak, nadam se da će ih još dugo biti, da bar mogu s vremena na vrijeme da liječim nostalgiju. A možda naleti kad i koja nova kesica ili flašica iz Bosne u ovom granapu ili dućanu gastro nostalgije.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook