Izvor: Raport.ba

Zlatko Lagumdžija, čovjek je koji je ostavio duboki trag u političkom životu BiH. I danas, iako nije politički angažiran, njegovi stavovi i komentari se prate i izazivaju reakcije.

Nekadašnji predsjednik SDP-a, dao je veliki intervju za Raport. Krenuli smo od posljednje sjednice Predsjedništva BiH na kojoj se na dnevnom redu našla tačka o priznanju nezavisnosti Kosova.

Ima li uopće smisla stavljati Kosovo na dnevni red sjednice Predsjedništva BiH ako nema nikakve naznake o konsenzusu oko tog pitanja?

Ovdje je populizam i površnost umjesto državničkog i mudrog ponašanja pokazao najgore moguće izdanje. Mislim da je potpuno neozbiljno bilo samo insistiranje Komšića da to uopće ide na dnevni red jer je odluka za koju je znao da neće proći. S Dodikom se takmičiti ko je bolji nakupac na pijaci je prvo glupo, jedino ako se ne ufantaziraš da ćeš ti kao neki šaner njega prevariti. A ovo, s jednim džambasom kakav je Mile, je bilo jasno da ne može proći. Dakle, ovdje je Ustav potpuno jasan, član 5 tačka 2 stav (d), je jasan svakome ko ga pročita jer nije dugačak i uz to koristi nešto što, nažalost, jako rijetko ovdje vidimo od ljudi koji vladaju našom zemljom, a to je zdrav razum.

Dakle, ako NSRS s dvotrećinskom većinom podrži člana Predsjedništva, u ovom slučaju osporavanje odluke, onda odluka neće imati učinka. Tako stoji u Ustavu. Šta to znači? To je zaklopljena knjiga, onog trenutka kada je NSRS podržala Dodika. Nije mi jasno otkud to opet jučer pred njima. A još više pročitani stenogram sjednice Predsjedništva i tri obrazloženja koja smo čuli od njih trojice, pokazuju jednu jednostavnu stvar – da ih je Dodik opet, na toj pijaci, kao veći i bolji nakupac od njih, pobijedio.

Prema pojedinim tumačenjima BiH je odbila priznati Kosovo, dok čak ni Srbija nije donijela takvu odluku. Šta to znači i šta to govori općenito o međunarodnoj politici BiH?

Što se tiče priznanja Kosova, mislim da ja na ovaj način Predsjedništvo dalo Dodiku argumentaciju da kaže “mi smo zemlja koja je pokušala pa nije uspjela donijeti odluku o priznanju Kosova te je samim tim implicitno donijela odluku o nepriznavanju Kosova”.

U ovakvoj unutarnjoj situaciji, očigledno se pitanje Kosova koristilo kao još jedna populistička priča. Komšić je to pokušao iskoristiti kao još jedan politički trik da bi glumio patriotu makar nekoliko dana. Meni čudi Šefik Džaferović, jer je njemu kao pravniku savršeno jasno da je ovo bio, najblaže rečeno, pogrešan potez, da ne kažem pucanje samom sebi u nogu. Pa ovo je krenulo kao inat potez inicijativi da se prebaci ambasada u Jerusalem.

Postoje dvije stvari. Nisam siguran da li je Komšić razmišljao koja je konsekvenca svega ovoga. Iako je razmišljao, i ako nije, ovo je bio jedan potpuno pogrešan, jedan nedržavnički potez koji je napravio od Dodika pobjednika. Ovdje je problem što su oni postali taoci jedan drugom u tom nadmetanju u populizmu, a žrtve te talačke krize postaju svi građani BiH. Džaferović je sigurno znao da je ovo potez koji će se završiti krahom i pilićarenjem. Ali, nažalost, ni on nije smio na vrijeme da kaže da je to ćorsokak. To nije uradio jer se plašio da će ispasti kao neko ko je slab prema Dodiku ili neko ko nema hrabrost da podrži Kosovo. Čak i kad nešto skontaju da je pogrešan potez, oni idu dalje, i prave sa da nas patriotski brane od problema u koje su nas sami uvalili.

Rekli ste mi da se ovakvim potezima daje legitimitet da NSRS kao entitetski organ odlučuje o vanjskoj politici države BiH, što je u nadležnosti Predsjedništva BiH. Možete li nam to detaljnije obrazložiti?

Ovaj potez potpuno delegitimizira insituticije BiH. Pored toga to je dovelo i do katastrofalnog rezultata, da smo mi sad zemlja koja zvanično ne priznaje Kosovo. Vanjska politika BiH je isključivo nadležnosti Predsjedništva BiH. Dakle, ukupna vanjska politika. To je jedno od mjesta u Ustavu u kojima je situacija savršeno jasna po pitanju nadležnosti države. Zamislite sad da je NSRS prije nekoliko mjeseci stavila na dnevni red odluku o tome da mi ne priznajemo Kosovo. Odmah bi se digle patriote, ove iste koju su ponudili ovu odluku na Predsjedništvu, i rekli kako je to neustavno itd. Međutim, ovom odlukom Predsjedništva, oni su Dodiku dali legitimno pravo da u igru uvede NSRS i da ona odlučuje hoćemo li ili nećemo priznati Kosovo. Dakle, Predsjedništvo je dalo saglasnost NSRS-u da u ime države odlučuje po ovom pitanju.

Nije ovo prvi put da Predsjedništvo BiH pravi, blago rečeno, političke gafove koji mogu imati ozbiljne konsekvence. Često su pokretači Šefik Džaferović i Željko Komšić i to ostavlja dojam da Dodik konstantno pobjeđuje. Je li to tako?

Da budemo načisto, Predsjedništvo nije mjesto gdje se odlučuje. O nama odlučuju četiri čovjeka, i njima Predsjedništvo izgleda, kao što Dodik voli reći da je Vijeće ministara BiH pomoćni organ Predsjedništva BiH, može se reći da je Predsjedništvo pomoćni organ četvorke. Oni se ponašaju kao braća Dalton, koji upravljaju i vode ovu zemlju. S tom razlikom od braće Dalton, da ovdje nije najmanji najinteligentniji, a najviši najgluplji. Ovdje kako vrijeme odmiče sve više izgleda obrnuto.

Ko su braća Dalton?

Pa četiri čovjeka koji vode ovu zemlju: Dodik, Čović, Izetbegović i Komšić.

Predsjedništvo je njihovo pomoćno tijelo, zato funkcioniše na način na koji funkcioniše. U tom Predsjedništvu Dodik jedini može donijeti odluku, a da nikoga ne pita, a da njegova odluka ima refleksiju na terenu. Ostali članovi nemaju taj kapacitet. Ili moraju nekog pitati, ili to što kažu nema odraz u institucijama u BiH, a naročito ne na nižim nivoima odlučivanja.

Kada već pričamo o četvorci koja vlada, prije nekoliko dana veliku pažnju javnosti izazvali su sastanci u Zagrebu i Beogradu, koje su pojedinačno održavali, još uvijek nejasno u kojem svojstvu, Milorad Dodik pa Dragan Čović i Izetbegović (kada je Zagreb u pitanju), te Dodik i Čović u Beogradu sa Vučićem. Kako to komentirate?

Kada je Dodik otišao u Zagreb, bilo mi je jasno zašto i šta je uradio. On jednostavno ruši institucije BiH, uzme majzlo i štema gdje god može. Ono što je mene začudilo jeste ponašanje Zagreba, prije svega Milanovića. On je na kraju, da bi se izvadio, rekao da ga je zvao kao šefa Srba. Time je ušao u logiku koju nam guraju od 90-tih, da ovdje imate tri plemena, a ne građane, narode i institucije. Nakon što je Bakir rekao da je to katastrofa, odlazi tamo sa Čovićem. Nakon toga, odlaze Čović i Dodik u Beograd. Izetbegović daje najnevjerovatniju primjedbu: Što i mene nisu zvali. Samo je još falilo da ga Vučić zovne pa da i on upotpuni trojku poglavica. Ne znam šta je gore: što nije pozvan ili da jeste pa da je otišao. To je raspad svake konzistentnosti. O kakvoj mi politici mi onda možemo govoriti.

Spominjete Milanovića. Poznato je da ste poznanici pa i prijatelji. Kako tumačite njegove posljednje izjave vezano za BiH? Postao je zvijezda desnice.

Moram priznati da ja ovog Zorana Milanovića ne poznajem. Poznajemo nekog drugog Zorna Milanovića. On hoće da ispadne mangup, a onda ispada mangup na stvarima o kojima nema pojma. Nisam siguran koliko neki iz Sarajeva žale što je on takav, ili više vole to da preko njega mogu uzimati jeftine političke poene, a istovremeno ne rješavati ništa od onoga što im je posao za koji ih je narod izabrao.

U svemu ovome, moram Vas pitati sljedeće: Željko Komšić se, prilikom svoje prve kandidature za člana Predsjedništva BiH, mnogima učinio kao alternativa. Međutim, sad to ne izgleda tako. Dakle, nemamo HDZ, odnosno Dragana Čovića, u Predsjedništvu BiH, ali stvari opet ne idu naprijed. Šta nam to govori?

Ja sam čovjek koji dobro zna kako je izabran i zašto smo ga gurali.

Tada je SDP imao svaki izborni ciklus za Predsjedništvo naizmjenično kandidata Bošnjaka i Hrvata. Tada je čitava ideja bila da kačimo SDP na čitavoj teritoriji države i da izbijemo nacionalnim strankama ekskluzivu na predstavljanje jednog naroda. To je vrijeme bilo kada je SDP u domovima naroda imao respektabilan broj Hrvata. Komšić je tada izabran u Predsjedništvo i njegov legitimitet nije osporavan, jer je SDP bio druga po snazi stranka među Hrvatima i koja je imala Hrvata u skupštinama i klubovima naroda. Mi smo smatrali da trebamo iskoristiti izbor Komšića za jačanje u Hrvatskom biračkom tijelu kao čovjeka koji pripada svom narodu ali brine o svima kao građanima. Tada je i Milanović došao na moj poziv, nije ni znao ko je Komšić. On je zaključio da je jednostavnije da ide u bošnjačke sredine i liječi rane Bošnjaka, glumeći većeg katolika od pape. On je tada bio jedan motor jednog moćnog aviona. Sad je Komšić otkačeni motor. Niti se zna gdje leti, niti gdje će pasti. A avion je prestao da leti.

Postavlja se pitanje, zašto Komšić kada je napravio DF nije izašao ponovo sa nekim drugim kandidatom Hrvatom za člana Predsjedništva i time pokazao da on nije jedini u državi koji mora sjediti na tom mjestu? Nego je izašao sa Emirom Suljagićem i time častio Čovića jednim mandatom u Predsjedništvu, a time pokazao da za njega nema zamijene među Hrvatima građanske orijentacije.

Ostatak intervjua sa Zlatkom Lagumdžijom čitajte na Raport.ba.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZTIN/md)