Na početku devetog desetljeća života čudila se što je cesta do Baščaršije tako džombava i dugačka. Posljednji put na sokacima mladosti i zrelih godina bila je koji mjesec pred april 92. Sjećala se sočnih ćevapa kod Mrkve. Poslije je samo pucalo i treslo. Mislila je da čaršiju više nikada vidjeti neće. Ali, evo je, opet ide. Što li nema tramvaja? Otkud ovoliki mrak? Ne vide se ni vrhovi džamija, Sahat kule.

Onda se zacrnilo pred očima. Probudila se u nekoj prostoriji, u nekom gradu za koji su joj rekli da je Zagreb. Preko sedam gora i sedam mora u godini kada će se dogoditi Srebrenica, polagano, noga za nogom, drhtavom rukom na štapu, stigla je stotinjak metara do ulice glavnog grada Lijepe naše, gdje će pasti one Martićeve posljednje osvetničke granate. Čete su tražile meso nevinih baš kao u Sarajevu. I da zla kob sudbine bude potpuna, pronašli su njenu sugrađanku što se sklonila u mir i sigurnost Zagreba. Tu pred njom nastradala je dobra Ana Mutevelić...

Na putu prema mjestu gdje zauvijek spava, uvijek zastanem pred skromnim nadgrobnim spomenicima. Podignem ruku na strogi vojnički pozdrav, kao da raportiram generalu Jovi Divjaku i naklonim se mladim soldatima što su englesku zemlju još od bitaka Drugog svjetskog rata zamIjenili žućkastim holandskim pjeskom. Odajem tako ponosno počast pravim pobjednicima fašizma, ne krojeći povijest ili istoriju kao neki iz regiona na blajburzima i rehabilitacijama zločinaca.

I potom nikako da skontam zašto tu decenijama leže kada je Ostrvo tako blizu, odmah preko Sjevernog mora, koji sat plovidbe ili cigara leta.

Zar njihovi nisu kao naši?

Smrtovnice u Oslobođenju i Avazu najbolje kazuju da nisu. S tugom i radošću čitam te stranice što najavlju kako se bh. raja, ipak, vraća. Umreš u Australiji, eto te u Vlakovo. Ispustiš dušu u Americi eto te u Bare. Među svoje da se zauvijek ne osjećaš strancem. 

Nema te udaljenosti na ovoj kugli koju umrli ili rahmetlija ne može prevaliti da bi vječno spavao na rudnoj grudi. Ko te pita za lovu i cijenu. Za to se mora imati, pa makar se i krediti dizali. Pusti nove aute, kuće.

U razgovoru sa samim sobom idem dalje do spomenika što me mislima i slikom odvede do onih čuvenih krivina iznad Jablanice. Umjesto roja najljepših mimorisa i zavodljivog krckanja rumenih korica i zaporaka, ja vidim mjesto gdje se rodio ovaj kamen nad kamenom. Crni granit što nakon svake teške zime evropskog sjevera iznova dokazuje snagu i čvrstoću našeg tla, isijavajući toplinu Hercegovine.

Kamen iz Jedne nam jedine kao da nastavlja priču iz bolničkih odaja zemlje sa najboljim zdravstvenim sustavom u Evropi. Tri puta su joj u ovdašnjim šok sobama predviđali kraj za sat, dva ili jednu noć. A, ona koja je stigla iz države sa najlošijim medicinskim uvjetima na prostorima Starog kontinenta, pobjeđivala je glasnike smrti, na sveopće čuđenje specijalista u bijelom. 

Dok su joj uz osmijeh govorili da je od posebnog materijala, baš kao i ovaj naš granit, njoj su se priviđale koševske bolnice. Otišla je u spokoj misleći da nije makla iz svog Sarajeva. Nije se dala sve do 85. Ljeta koje su uslijedila poslije Butmirskog tunela njeno sjećanje zabilježilo nije, a predeverala je tri rata. 

Ja bih volio da ostanem samo na ovom jednom, s nadom da je koji njen gen prešao u moju DNK životnu iskaznicu.

Nad ovim grobom uvijek otplovim u sve one godine, lijepe i teške. Prisjećam se kada je kao živi paket stigla u ravnu zemlju. Kao i hiljade naših jadnih staraca što su ih protjerali, otrgli od posljednjih dana zavičaja. Osjećala je da je negdje drugo, ali nikada pojmila nije u kojoj državi, kojem svijetu, kojem jeziku. 

Možda bi bilo bolje da smo je ostavili dole u Šeheru? Ovako, pitam se, da li smo je doveli zbog nje ili naše savjesti, pomisli da je nismo izvukli? 

Da li bi bili sretniji da nam majka leži među svojima na Barama, Vlakovu, a ne godinama ovako usamljena, izgubljena među nadgrobnim spomenicima s čudnim imenima, koje nikada ni izgovorila nije? 

Zato smo nabavili ovaj crni jablanički granit. Kad stojim nad njim, kao da osjećam dah Bosne i Hercegovine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook