TIME MACHINE/ JASMIN DURAKOVIĆ

Zašto su kod Andrića katolikinje prostitutke i demonski likovi poput Anike?!

Nedjeljni magazin30.09.20, 11:11h

 Zašto su kod Andrića katolikinje prostitutke i demonski likovi poput Anike?!
O smrti „praškog đaka“ Gorana Paskaljevića i njegovim prvim filmovima/ Saznajte više o prvom hipiku Ivici Valenti Bulaji/ Zašto ne ostavljajamo na miru nobelovca Ivu Andrića i njegova djela/ Kako Tuzla pokazuje za nije sve crno u „prokletoj avliji“

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

PRAŠKI ĐAK GORAN PASKALJEVIĆ: Proteklog vikenda iz Pariza stigla je vijest o smrti reditelja Gorana Paskaljevića. Oni mlađi tek ponešto znaju o filmova ovoga autora, ali za nas starije on je jedan od sinonima nekadašnje „bolje kulturne prošlosti“. Debitirao je sa „Čuvarom plaže u zimskom periodu“ (1976)  i sa ovim prvim filmom otišao pravo u takmičarski program čuvenog Berlinskog filmskog festivala. I naredni njegov film „Pas koji je volio vozove“ (1977) također je prikazan u Berlinu, dok je film „Poseban tretman“ (1980) dogurao do Cannesa. 

 

 


Nakon višegodišnje krize izazvane obračunom sa „crnim talasom“ krajem šezdesetih, uspjeh Paskaljevićevih filmova na svjetskoj sceni bio je za tadašnju YU kulturu više nego značajan. Šira publika danas možda ponajviše voli „Varljivo leto '68“ (1984), dok većina kritičara smatra kako mu je ponajbolji film „Bure baruta“ iz 1998. godine.


Snimao je puno, čak 18 igranih filmova i to širom svijeta – od Srbije do Italije, Francuske, Irske, Amerike i Indije. Neki od tih fimovi bili su tanki, ali je Paskaljević pripadao onoj vrsti reditelja koji snimaju pod svim mogućim uvjetima i bez obzira na riječi kritičara. To i jeste pravi filmski reditelj.


Meni su opet njegova prva dva filma i najdraža - imali su neki filmski šarm, otkrivajući nam svijet iz pozadine i sa rubova života tadašnje zajedničke domovine Jugoslavije.


Posljednjih desetak godina viđali smo ga po filmskim festivalima širom regije i Evrope. I uvijek je, prikazujući neki svoj tek završeni film, bio u planovima za budući. Tako je njegov posljednji film „Uprkos magli“ sniman u Italiji, a prikazan je prošlog vikenda na filmskom festivalu u Leskovcu. Tu je trebao dobiti nagradu za životni filmski opus koji nosi ime jednog drugog slavnog reditelja YU kinematografije - Žike Pavlovića. Ali, eto, nije stigao na dodjelu, kao što nije stigao ni da snimi svoj novi film „Mačiji krik“. 


Neka mu je vječna filmska slava.


IVICA VALENTA BULAJA: Druga loša vijest stigla je iz Travnika; tamo je umro posljednji hipik sa ovih prostora Ivica Valenta Bulaja. Mogao se često vidjeti u vezirskom gradu, ali i okolo; sastavni dio njegove odjeće bila je gitara, kao i šarene điđe i perle oko njega. Bio je iz one zlatne generacije Travničana koja je u vremenima prije rata davala, baš kao u prvim filmovima Gorana Paskaljevića i drugih „čeških fimskih đaka",  čudesni šmek ovome gradu, ali i šire; bili su tu i Seid Memić Vajta, Rusmir Agačević, Nebojša Neš Filipović, Marinko Čilić, Besim Spahić i drugi. 

 

ivica-valenta-bulaja

 
Nadimak Bulaja dobio je po Veljku Bulajiću; na filmu „Bitka na Neretvi“, koji se sniman o tome kraju, radio je mjesecima sve vrste pomoćnih poslova. Taj posao na filmu se zove „Runner“. 


U Travniku je krajem šezdesetih Bulaja sa svojom ekipom osnovao drugu hipi komunu u bivšoj Jugoslaviji. Tadašnje vlasti mislile su da oni kvare mladež. Zato su stalno bili na oku murije.


- Nikoga nismo napadali niti su nas ljudi napadali. Ali tako je to bilo, malo neobično. Čupavci, duga kosa, duga brada. Mala netrpeljivost na pogled. No, nikad mi nismo pravili nikakve probleme. Živjeli smo u jednom selu, pomagali svima. Ljudi su nas zavoljeli. Imali smo i malo dijete pa su nam stanovnici donosili mlijeko i namirnice. Živjeli smo, radili, prodavali. Kao i svi drugi ljudi. Među nama je bilo ljudi koji su završili akademije, filozofa, slikara. Naša parola je bila vodimo ljubav, a ne rat. 


Nikad se nije ženio niti je za tuđi stol nepozvan prilazio. Jedan prijatelj manje na Facebooku.


IVO ANDRIĆ FOREVER: Jedan drugi Travničan, iako je odavno preselio u vječna lovišta, i dalje živi među nama. Što zbog svojih knjiga, što zbog političko-književnih kontroverzi oko njega. Ivo Andrić. 


Ovih dana pisac i profesor književnosti Nebojša Lujanović (i on je iz Travnika, samo Novog) objavljuje knjigu „U rovovima interpetacija“ u kojoj, kroz postupak tzv. teorijske parodije, dokazuje kako Andrić nije mrzio muslimane nego katolike. Ako ovako čitamo piščevo djelo, onda je Andrić duboko mrzio katolkinje, jer ih prikazuje kao prostitutke kojima je odlazio Alija Đerzelez. Ili šta tek reći za lik demonske Anike?!

 

 

Stvarni cilj ove knjige, objašnjava to Lujanović u svome intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, jeste demistifikacija mitova zasnovanih na „nacionalnom čitanju“ ovoga velikog pisca.


Davno sam i ja negdje napisao – blago je Andrić opisao sve nas u Bosni. Što bi se reklo – znam ja nas, j... ja nas.


SLADAK I SLAN: U Tuzli, u Ateljeu Ismeta Mujezinovića promoviran video spot „Sladak i slan“. O gradu koji u posljednjih dvadesetak godina, zahvaljujući jednom drugom piscu – Jasminu Imamoviću,  skoro pa dobi svoje more. Nije baš sve tako crno u „prokletoj avliji“.

 

 
 
(DEPO Portal/ak)
 
 

 

 

 

 



Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još