Još se živo sjećam kako je čuveni arheolog Zdravko Marić izgubio dah ugledavši najstarije crteže u Jugoistočnoj Evropi. Što su ih na stjenama pećine Badanj, u okolini Stoca, prije ihihi tisuća godina, išarali neki naši homo sapiensi. Tih osamdesetih proteklog milenijuma nije mi padalo na pamet, niti je to bilo u političkoj modi, pitati čuvenog bh. Indijanu Džonsa - da li su to bili preci Bošnjaka, Hrvata, Srba ili grupacije Sejdić-Finci?

I dok je najpoznatiji doktor istraživanja tajni zakopanih u zemlji Tvrtkovoj, užarenih očiju, vješto kao panter, skakao od kamena do kamena, meni je pogled pao na omanju, okruglu plohu. Stjenoviti uradak hercegovačke majke prirode težio je, možda, sedam, osam kilograma. Dušu dao za turšije! Tako je prostor senzacionalnog povijesnog pronalaska i znanstvene potvrde da su i ovuda nekada tumarali praljudi bio i mjesto gdje mi se ukazala prilika da konačno, bar malo, obradujem dragu punicu i donekle utišam ono njeno često ponavljanja da joj se kćer mogla i bolje udati.

Znao sam da je u tim posljednim danima avgusta i početkom septembra uvijek, baš kao i dr. Marić, tragala za kamenjem. Dok je njega magnetski opčinjavala arheologija kojom je punio bogatu zbirku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, nju je tresla tuširologija. Činilo mi se da je lakše uspijevala doći na red za vreću čuvenog bijeljinskog kupusa kod birvaktile legendarnog sarajevskog ugostitelja Ahmeta Mahmutovića-Nodeveze, koji je bio počasni ambasador poljoprivrednika svog rodnog semberskog kraja i diplomatske narudžbe primao u konzularnoj rezidenciji znanoj kao restoran Kvarner, nego pronaći odgovarajuću kamenčinu. 

U mjesecima kiseljenja kralja zimnica najvažniji je bio dobar pritisak na požutjele glavice. Sjećam se samo koliko je puta slatka mama znala kriviti prokleti kamen za slabu turšiju. Skrivala je tada, kao zmija noge, plastičnu burad od komšija. Nije dala na svoj obraz majstorice kiseliš-specijaliteta što su bogatili posne objede u kokuzna vremena. Ako nije bilo mesa, bar je kupusa i paprika uvijek trebalo biti.

Zato sam, u dugoj pećini, što je odjekivala uzvicima oduševljenja historijskih loto dobitnika, sa strepnjom prilazio meštru prohujalih epoha ovog planeta. Nosio sam uzdrhtalom rukom, kao kopači smaragda u australijskim pustinjama, najobičniji kameni obelisk. Nadajući se da dr. Marić neće potvrditi da je to važan arheološki materijal. Da je i obelisk, možda, klesan rukom ovih što su bili preteče kistova Voje Dimitrijevića, Mersada Berbera, Zorana T. Živkovića.

- Paja, hvala, stavi to tamo! – pokazivao je na poveću gomilu najobičnijih stjenčuga.

Propade mi tako šansa da budem nešto malo bolji zet, zbog tih nekih praprahercegovaca ili praprabogumila što su ovuda šarali, umjesto da su samo kamenje tucali. Izgubio sam te zime dobar uteg za Nadovezin kupus.

To vječito dodvoravanje majci žene koja nosi moje svjetlo i rijetko prezime stvorilo je u meni pravu maniju, opsesiju traganja za najboljim kamenčinama što će sabijati jadne lisnate plodove ravne Semberije. Zato su me putevi često odvodili do raznih kamenoloma. Najbolje je bilo tih predratnih godina u okolini Posušja. Srećko Žulj, moj prijatelj, koji je nakon isteka mandata na podministarskoj poziciji u ondašnjem Republičkom SUP-u zasjeo u direktorsku fotelju u svom rodnom mjestu, gdje je najbolje rodio kamen, znao je obradovati druga što tipka ove redove. Prvi čovjek posuškog Ukraskamena uvijek je za mene imao pravi, kao rukom isklesani kamen, kojeg sam potom kao najbolju hercegovačku pečenicu pažljivo prevozio do Rajvosa.

Kada je posuški kamen nadmoćno ukrašavao naslagane, sabijene lisnate glavice, začinjene pažljivo izvaganim dekagramima soli i zrncima kukuruza, onda je samo kvalitet kupusa mogao izdati, nikako recept. Sve smo uradili cakum, pakum. Jedino su nas mogli zeznuti ambasador Bijeljine Ahmet Mahmutović Nadoveza i njegove semberske agrikole. Srećom, izdaja je bila rijetka i svaka je bila popraćena teškim riječima, gotovo psovkama jedne uvažene dame, koja je govorila pet jezika, a sa svojim zetom često nijedan. Posebno u trenucima kada turšija nije bila za puhanja u užoj i široj marindvorskoj mahali.

Godine su tako prošle pune muka i okruglih i četvrstatih pećina, kako bi moji jarani Mostarci rekli za komade stijena. Nema više ni gospođe punice, niti u ovoj prokletoj holandskoj ravnici nekome glavu kamenčićem možeš razbiti. Svuda se pijesak do horizonta ispružio.

Nema više ni turšija. Nema kiselog kupusa, rasola što najbolje liječi u novogodišnjim jutrima. Nema ni paprika roga, ili onih kruškastih. Punjenih ribanim kupusom, začinjenih feferončićima. Nema ni krastavaca sa onim mirisinim klinčićima. A, nema ni ajvara, pinđura. Jest da za njih kameni teg nije bio potreban, ali uvijek jeste majstorica za zimnice i turšije.

…A, prije kojeg ljeta sam u Sarajevu, iako godinama već ne uživam u čarima turšije, ponovo na tren osjetio kako me manija potrage za kupus kamenom nije napustila. Prolazeći svakodnevno pored one sve neuglednije zgrade Predsjedništva BiH, čeznutivo sam bacao pogled na kamene ploče što su ih radnici mjesecima sporo slagali jednu do druge u nešto što će biti maksuz trotoar. Pokušavao sam dokučiti koliko su teške i koliko bi bile dobre za još jednu seriju turšija.

I onda sam se sjetio kako mi je stari sarajevski jaran, Izet Kalkan, znao često govoriti - privreda nam je u turšiji, politika je u turšiji, svijet nam je u turšiji, život je u turšiji. Kuća mi je u turšiji. Radujem se danima što će biti u znaku i okusu turšije...

Odustao sam tako na vrijeme od još jedne kamene plohe u mom turšija bitisanju. Pločnik pred odajama svetog nacionalnog trojstva ostao je netaknut. Na radost i šprnju onih što će uskoro uživati u kupusu kiselom.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook