Piše: Mladen Dakić, Dnevni Avaz

Nije nimalo slučajno da su na grbu Kantona Sarajevo dvije boje, bordo i plava.

To je najbolji pokazatelj koliko su građani Sarajeva i čuvena sarajevska raja vezani za svoje klubove Želju i Sarajevo.

“Oba kluba imaju svoje stadione koji su nadaleko poznati i prepoznatljivi. Grbavica po svojim nekadašnjim drvenim tribinama jedinstvenim na Balkanu, Koševo po tome što su na njemu otvorene Zimske olimpijske igre 1984. godine. Zajednička osobina oba stadiona je što su napravljeni dobrovoljnim akcijama. Prvi radnom snagom željezničkih radnika, a drugi klasičnim radnim akcijama dobrovoljaca iz cijele Bosne i Hercegovine”, započinje svoju priču za Dnevni avaz Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Gradnja stadiona Koševo bila je problematična. Kada su gradski oci odlučili napraviti gradski stadion, najveći problem bila je bolnica jer zdravstveni radnici nisu bili za to da se u blizini bolnice pravi stadion, pravdajući se da se ugrožava mir bolesnika. Na zadovoljstvo zaljubljenika fudbala, poznati političar Avdo Humo presudio je da se stadion ipak gradi te da se na njemu održavaju sletovi povodom rođendana Josipa Broza Tita.

“Drugi izazov bila je činjenica da je na tom prostoru postojalo jezerce i brana poznatog sarajevskog kupališta koju je dao izgraditi Mihajlo Mišo Semijan. Treći problem bila je vila i velika bašta porodice Ćurčić, na čijoj zemlji je i najveći dio stadiona. Svi ti problemi su nekako riješeni i napravljen je projekt autora Antonija Kirijakova iz Rusije porijeklom i Beograđanina Vase Todorovića”, navodi Garibija.

Koševo se, na radost svih Sarajlija, počelo graditi 1947. godine. Koševski potok je ucijevljen i proveden ispod stadiona i na tim prostorima postao nevidljiv. Velika betonska brana jezera je zatrpana ispod današnje sjeverne tribine, kako kaže poznati Sarajlija i publicist Anto Vrankić zvani Lula. Zemljište Ćurčića s kućom riješeno je teškim nagodbama. Napokon, taj naš stadion bio je završen 27. avgusta 1949. godine, kada je odigrana i prijateljska utakmica između selekcija grada Sarajeva i Tel Aviva. Bilo je više od 20.000 gledalaca na skoro punom stadionu, a selekcija grada Sarajeva pobijedila je 5:1. Tadašnji kapiten tima bio je Miroslav Brozović, a baš on će zajedno sa Sarajevom 1966./1967. kao trener osvojiti i prvenstvo Jugoslavije.

Tako je Sarajevo dobilo najveći stadion u Bosni i Hercegovini, ali njegove dogradnje i rekonstrukcije su stalno tekle. Najpoznatija rekonstrukcija će se desiti uoči 25. Balkanskih igara 1966. godine. Baš te godine kada će Sarajevo u naš grad donijeti pehar prvaka Jugoslavije. U toj rekonstrukciji Koševo će dobiti i modernu atletsku stazu, kao i veliki elektronski semafor tek drugi u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i centralnu tribinu konzolnog tipa koja je napravljena od betona i djelovala kao da lebdi. Za tu tribinu se smatralo da je najveća betonska konzolna konstrukcija ne samo Sarajeva i BiH nego i Jugoslavije. Ona je služila za tehničke i novinarske lože, a ispod nje bila su centralna mjesta za visoke sportske delegacije.

“U isti mah napravljeni su i prvi reflektori u BiH, visoki oko 45 metara. Njihova konstrukcija, modernizirana i unaprijeđena, stoji i danas”, pojašnjava Garibija.

To staro Koševo je u goste primalo i strane velike ekipe i reprezentacije drugih zemalja. Na njemu je igrao čak i čuveni Pele sa svojim Santosom i to protiv Željezničara, koji je ovdje znao često igrati velike utakmice. Utakmica je završena 1:1, a gol za goste postigao je upravo Pele. Nekadašnje Koševo bilo je poseban stadion. Pored starta staze bila je velika pješačka zona koja je odvajala gledalište od starta. Tako se i ulazilo u stadion i odavalo je to dojam korza. Ta šetnica je bila živa posebno na poluvremenu. Okolo su bile male lože u kojima je mogao sjediti svako ko prvi stigne.

Stazom i tribinama hodali su prodavači košpica, bureka, sokova, voća i brojne druge robe. Mlade generacije ne pamte da je tadašnja milicija osiguravala igralište vučjacima, a red za ulazak na glavna vrata stadiona čuvali su milicajci na konjima. Navijalo se na potpuno drugačiji način, a tuče su bile prava rijetkost. Cijena karte bila je jedinstvena za cijeli stadion, pa ko prije dođe na boljem mjestu sjedi. Znalo je biti toliko gledalaca da se čak i stajalo oko tribina iako je kapacitet bio više od 37.000 ljudi. Na legendarnoj utakmici protiv Manchestera zapamćeno je 40.000 posjetilaca.

To staro Koševo ostalo je u sjećanju starih Sarajlija, a došlo je vrijeme kada je za potrebe Olimpijskih igara trebalo napraviti sličan, ali stadion s olimpijskim normama, kako i bi. Nestalo je starih tribina s hrastovim sjedištima, kao i centralne konzole koja je, kada je porušena i pala, zatresla zemlju toliko da je raja u okolini stadiona mislila da je zemljotres.

“Nestalo je i kafane i brojnih drugih romantičnih detalja starog Koševa. Napravljena je nova moderna školjka, s plastičnim zelenim stolicama. Autor novogrješenja bio je profesor Dušan Đapa”, govori Garibija.

Koševo je nakon agresije na BiH dobilo ime po svom najpoznatijem fudbaleru Asimu Ferhatoviću Hasetu, popravljene su ratne štete i kapacitet je sličan onome koji je imao za vrijeme Olimpijskih igara. Rekordna posjeta na novom stadionu bila je na derbiju između Sarajeva i Željezničara 10. marta 1982. godine, kada se okupilo oko 55.000 ljudi. Bilo je tako krcato da je i ona trava između tribina bila potpuno popunjena gledaocima. Tada je Sarajevo s popularnom Sušićevom generacijom, nakon dugo vremena, uspjelo pobijediti Želju sa
2:1.

(SCsport.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)