Ove fotke nisam vidio od onih dana slave i ponosa što su nas ispunjavali dok smo u Atini i na Olimpu uzbuđeno čekali da se upali baklja koja će povijesno zasvjetiliti 14. Zimske olimpijske igre.

Mislio sam da poslije toga Sarajevo više nikada neće biti grad poznat samo po nekom atentatu. Svijet će ga se od februara 1984. godine sjećati jedino po do tada najbolje organizovanim igrama sa pet legendarnih krugova što simbolizuju mir.

Tih nezaboravnih dana i noći najčešće sam bio u društvu mog kolege i prijatelja Dimitrija Bjelice, s kojim sam djelio udruženi novinarski rad u sarajevskom Informativno poslovnom centru zagrebačkog Vjesnika, tada najveće novinske kuće na Balkanu.

Naravno, s nama je bila i njegova jedinica, ljubimica Isidora. Nježna, tek propupala 17-godišnja tiha djevojka, krupnih, radoznalih očiju. Pratila nas je kao lijepa, draga sjena u našim lumpovanjima po čuvenoj atinskoj Plaki, kada sam uživao u grčkim vinima i metaxi, dok je Dimitrije praznio bokaliće s hladnom kiselom. U tom kafanskom životu Bijeli je bio tipični antinovinar, a ne novinarčina čije je ima zvonilo po težini u svjetskom žurnalizmu. Znao nas je pratiti s duplim mineralnim mjehurićima sve do zore, dok su mu kolege ispičuture praznile posljednje vinske flaše pred fajront.

S nama je bila i njegova jedinica, ljubimica Isidora. Nježna, tek propupala 17-godišnja tiha djevojka, krupnih, radoznalih očiju. Pratila nas je kao lijepa, draga sjena u našim lumpovanjima po čuvenoj atinskoj Plaki

...Onda je prošla opijenost Sarajevskom Olimpijadom, novinarski putevi su Bijelog i mene vodili na razne strane. Slatku Isidoru više nisam vidio, a u onim tu i tamo redakcijskim susretima Bijeli mi je o njoj uvijek zaneseno pričao. Nadao sam se da će tako biti i kada sam ga nekog dana 1987. godine ponovo očekivao na šaljivim razgovorima u redakciji na sarajevskom Marijin Dvoru. Ali, umjesto najvećeg šahovskog mahera među novinarima dočeka me vijest da je Dimitrije Bjelica preko noći preselio u Beograd.

Nismo znali zašto tako naprasno iznenada, jer o tome nikada nije govorio, niti je Beograd spominjao. Sve nam se samo kazalo kada su nas najprije beogradski listovi, a potom sarajevski i ostali, ondašnji jugoslovenski, počeli zasipati strašnim tekstovima o nekom fašističkom balu u stanu Dimitrija Bjelice. Na tom balu naravno nije bio Bijeli nego, što me je zaprepastilo, organizatorica čudnog rođendanskog derneka Isidora. Tiha, gotovo plašljiva djevojčica postala je poput bljeska fašista broj jedan, osoba koja će srušiti sistem, uništiti Jugoslaviju! 

Kolege novinari, kao i bezbroj puta do tada, a i sada, naprosto su se utrkivali ko će jedan crni fašistički bal adolescenata učiniti još mračnijim, opasnijim.

I onda, a i danas, potpuno razumijem zašto su Dimitrije i njegova draga supruga Nena naglo napustili Sarajevo. Nadali su se da će promjenom sredine ublažiti udarce nepromišljene zezatorske zabave njihove jedinice.

Knjige što su se redale iz pera Isidore Bjelice kao da su bile izraz razočarenja, inata i neke lične osvete njenom rodnom gradu koji nije razumio šta su ona i njen krug prijatelja, od kojih su danas neki vrhunski književnici, teatarski i naučni radnici, željeli s tim naci maskenbalom

Godine koje su slijedile i knjige što su se redale iz pera Isidore Bjelice kao da su bile izraz razočarenja, inata i neke lične osvete njenom rodnom gradu koji nije razumio šta su ona i njen krug prijatelja, od kojih su danas neki vrhunski književnici, teatarski i naučni radnici, željeli s tim naci maskenbalom.

...Osmog avgusta 2020. Isidora Bjelica je sahranjena u Beogradu. Otišla je ljubimica mog prijatelja. Dijelim njegovu bol i uzvikujem - Bijeli, izdrži!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook