Izvor: Aljazeera Balkans 
Piše: Marwan Bishara

Ako ste pomislili kako je Bliski istok dostigao dno i kako će se konačno oporaviti od decenije nemira i sukoba, razmislite ponovo.

Ekonomske, političke i društvene zbilje u regiji kreću se od loše ka goroj, bez naznaka kraja. One tako mogu nastaviti ka sve nasilnijoj i haotičnijoj budućnosti sa nepredvidivim međunarodnim posljedicama.

Možda je na nekim lokacijama došlo do relativnog smanjenja broja ubistava, za sada, ali ratne rane ne zarastaju i samo ih pojačavaju pandemija korona virusa i ekonomske teškoće koje je prate. Veći Bliski istok pati daleko više nego što se to vidi.

Tokom 2010. je regija također išla ka ambisu, ali sa malo fanfara. Danas su tu svi predznaci. Ako su slične, no blaže situacije dovele do nasilne i razarajuće decenije, današnje apokaliptične opasnosti nas mogu dovesti do daleko goreg ishoda.

Vruća zima

„Ovo će biti vruća zima“, napisao sam na jedom internom dokumentu Al Jazeere novembra 2010. kada sam predviđao političku temperaturu nadolazećeg doba.

„Sve niže bliskoistočne temperature neće ohladiti ono što izgleda da će biti vrelo zimsko doba. Kako se u brojnim krhkim ili blokiranim državama tenzije pojačavaju do velike krize, sukoba i mogućeg užasnog nasilja, prijeko je potrebno da mi u Al Jazeeri budemo svjesni toka i spremimo se na razne ishode, uključujući i najgori – rat.“

Spisak država je bio dug i sve su imale slične karakteristike: sve dublje podjele, frustrirana stanovništva, suverenost na udaru, nestabilnost i prijetnje unutrašnjim i vanjskim sukobima i nasiljem.

Ova regija je patila užasno tokom proteklog stoljeća, no nikada u bliskoj prošlosti Bliski istok nije izgledao tmurnije nego u prvoj deceniji 21. stoljeća – sa ciničnim vladajućim elitama, visokim tenzijama i raširenim siromaštvom.

Za nekoliko mjeseci je došlo do protesta naroda skoro svugdje, što je dovelo do kratkog „Arapskog proljeća“ nakon koga su došla turbulentna doba koja su oborila regiju na koljena.

Danas, kao i onda, na svakom uglu gradova se osjećaju ljutnja i očaj. Na početku ove decenije, kao i na početku prethodne, regija je pred globalnom ekonomskom krizom. I ponovo bliskoistočne nacije pate ne samo zbog neznanja, reprecije i korupcije režima, već i zbog blesave i nesmotrene američke vanjske politike koja podržava autokrate i izaziva nestabilnost.

No, sada, za razliku od ranije, regiju potresa ne samo jedna već dvije decenije sukoba: građanski ratovi, posrednički ratovi i imperijalni ratovi su razorili Siriju, Libiju, Jemen i Irak.

Zaista, melanholična 2010. jedva da se može usporediti sa depresijom i ogromnom ljutnjom 2020. Ako su tada tenzije bile vidljive u zraku, sada se mogu sječi nožem.

Mješavina političke korupcije, geopolitičke paralize i ekonomske depresije dovela je do brutalnosti i nasilja bez presedana.

Od lošeg ka gorem

Ako je 2010. izraelsko-palestinski „mirovni proces“ bio blokiran, danas je mrtav, tačka. Vojna okupacija je produbljena, a tenzije su pojačane izglednom izraelskom aneksijom trećine okupirane palestinske teritorije.

Iranski režim je bio i ostao bombastičan, no tenzije sa njegovim susjedima su samo pojačane nakon vojnog miješanja u građanske ratove u Siriji i Jemenu – ratove koje su razorile dvije države i dovele do smrti i raseljavanja miliona ljudi.

A u protekle četiri godine, Trumpova administracija je potpirivala tenzije i u Zaljevu i Bliskom istoku podržavajući izraelske ekspanzionističke politike i odustajući od iranskog nuklearnog sporazuma uz istovremeno nametanje oštrih sankcija ovoj državi i njenim trgovinskim partnerima, zbog čega je režim bijesan i u bankrotu.

Nasilna politika „oko za oko“ dvije strane mogla bi dovesti do otvorenog sukoba, naročito ako Trump osvoji drugi mandat u novembru. Teško je i zamisliti svu količinu smrti i razaranja koju bi mogao dovesti novi imperijalni rat sa regionalnom silom.

Isto važi za destruktivnu rusku intervenciju i kontraproduktivno evropsko miješanje u regionalna pitanja.

Sjeverna Afrika i područje Sahela i dalje pate od pobuna, suše i regionalnih sporova, a građanski rat u Libiji je i dalje van kontrole zbog sve većeg miješanja stranih vojski.

Čak i manje nacije, koje se bizarno nazivaju „otocima pristojnosti“ kao što su Tunis, Liban i Jordan, suočavaju se sa nestabilnosti i jačanjem tenzija. Druga, Ujedinjenih Arapski Emirati, pretvorila se u „policijsku državu“ i priličnog faktora destabilizacije zbog svojih opasnih reakcionarnih uloga od Libije do Jemena.

Tunis, koji je smatran jedinom uspješnom pričom „Arapskog proljeća“,potresa politička nestabilnost i ekonomski problemi, dok se Liban i Jordan bore sa društvenim promjenama i praznim novčanicima.

Kopnjenje cijena nafte teško pogađa sve države regije – države koje proizvode energiju od Alžira do Iraka preko Saudijske Arabije i ostalih država Zaljeva, te i siromašnije države u regiji koje ovise o doznakama. Zbog toga imamo sve veću nezaposlenost, lošije javne službe i jaču nestabilnost.

Jedna od tih ovisnih nacija je Egipat. Decenijama ovu najnaseljeniju arapsku naciju vode nekompetentni autoritarni režimi. No, danas je vodi brutalni i nesposobni diktator koji je zatvorio desetke hiljada političkih protivnika i običnih ljudi.

Otkako je Abdel Fattah el-Sisi preuzeio vlast vojnim udarom 2013. godine, obećavši egipatski preporod, njegov nesposobni i korumpirani režim je samo doveo do paralize i depresije.

Nade nekih zapadnjačkih prijestolnica da će general el-Sisi naučiti ponešto od čileanskog vojnog diktatora Augusta Pinocheta i – pored brutalne vladavine – postići neku stabilnost i ekonomski rast, ostale su ništa drugo nego lijepe želje.

Sada, pošto mu njegovi pomagači iz Zaljeva ne žele osigurati dodatne milijarde dolara, sigurno će doći do humanitarnih, ekonomskih i političkih kriza.

Udvostručavanje nasilja

Isti režimi koji su oslobodili vladavinu kontrarevolucija koju karakterišu uglavnom nasilje, teror i represija, sada udvostručuju sa svojom brutalnošću.

Pošto su moralno, finansijski i politički bankrotirali, njihova moć u potpunosti i isključivo ovisi o brutalnoj sili i finansijskoj potpori.

Nigdje to nije očitije nego u iransko-ruskoj podršci krvavom režimu Bashara al-Assada, saudijsko-emiratskoj podršci režimu el-Sisija, američkoj podršci ekstremističkom izraelskom režimu, te emiratsko-egipatskoj podršci gospodara rata Khalifi Haftaru i emiratskoj podršci separatističkim marionetama u Jemenu.

Situacija je tako teška širom regije i samo Božja intervencija može ukloniti štetu i posljedice proteklih decenija. Čak ni čudesni padovi represivnih diktatura i odlazak njihovih stranih pomagaća ne bi bilo dovoljno da se arapske države ožive u godinama i decenijama pred nama.

Samo narod regije može se povući sa ivice provalije. U protekle dvije decenije, narod je pokazao kako je sposoban za mirne i prosvjetljene revolte, ali i za najtamnije i najnasilnije pobune.

Ono što odluče uraditi kako bi promijenili svoju neizdrživu stvarnost će u mnogome oblikovati njihovu budućnost.

(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)