Piše: Mustafa Sušić

Salko Bukvarević 1967. – 2020.

Znam da će se o Salki Bukvareviću ovih dana najviše govoriti kao o ministru u Vladi FBiH, partijskom rukovodiocu i jednom od organizatora otpora. Ovaj tekst je posvećen Salkinom periodu rada u kulturi i umjetnosti. Na tom polju je ovaj entuzijast i kulturnjak ostavio neizbrisiv i blistavi trag.

Sredinom 1997. godine, Sead Jamakosmanović, tadašnji Guverner Tuzlansko–podrinjskog kantona Salki i meni je povjerio zadatak osnivanja Bosanskog kulturnog centra u Tuzli. Odmah smo pristupili organizaciji i okupljanju ljudi koji su nam trebali kako bismo što prije u funkciju i na raspolaganje građanima Tuzle stavili najmlađu instituciju kulture u ovom gradu. Salko je bio na funkciji direktora a ja sam bio umjetnički direktor.

Ambiciozno smo sebi zadali kratak rok u kojem ćemo otvoriti Centar. Odredili smo da to bude 25.11.1997. godine na Dan državnosti BiH. U programu su učestvovali: Muhamed Mujkanović, Besim Smajlović, Nermin Omić… Dan prije otvaranja se pojavi i Tifa. Veli: "Evo i ja ću vam pomoći da to krene".

Pored toga što nismo imali sredstava da program napravimo što bogatijim, imali smo problema i sa tehnikom. Salko se popne na tavan jedan dan i nađe neke stare reflektore koji se ne koriste još od početka sedamdesetih godina. Sa tavana ih je meni spuštao konopcem dole. Nazvali smo Ziju Sejdinovića koji je  pozorišni majstor svjetla da pitamo za savjet i kako da ih prepravimo. Dobili smo savjet i u funkciju stavili šest reflektora po 1.000 w. Pored toga sam ja imao nešto malo privatne rasvjete i Pozorište nam je pozajmilo jednu malu terensku mašinu. Što nismo mogli kontrolisati preko dimera, palili smo direktno na 220.

Hari Ejubović je u nekom priručnom magacinu našao rolnu Natron papira. Od njega, jupola i drvofixa je napravio scenografiju. Tom prilikom je od tog papira napravio i stilizovan ljiljan koji je i danas dan logo BKC-a. Hari je bio scenograf, a ja sam napisao scenario i režirao program. Salkina obaveza je bila da kao direktor dočekuje zvanice iz političkog i javnog života Tuzlanskog kantona. Međutim, to veče je Hari bio dekorater, ja svjetlo majstor i Salko inspicijent. Bože, kako smo se smijali jedan drugome dok smo po holu nakon svečanog otvaranja primali čestitke.

Kako to u ovakvim institucijama biva, ja sam redovno dolazio sa zahtjevima i potrebama, a naš Salko je na sve zahtjeve i potrebe odgovarao bez dodatnih pitanja i munjevitom brzinom. Pored toga što nam je predsjednik Upravnog odbora bio Sead Jamakosmanović, koji je bezrezevno vjerovao u nas, imali smo i fantastičnu komunikaciju sa rahmetli Timurom Numićem preko Salkinih stranačkih veza. Za gotovo sve manifestacije smo imali na raspolaganju Sarajevsku filharmoniju i negdje sigurno postoji podatak da su u Tuzli imali godišnje najviše koncerata, izuzmemo li Sarajevo.

Kao pragmatičan i po obrazovanju inženjer tehničkih nauka vrlo brzo je krčio put da se ova institucija kulture nađe u vrhu, prvo na našem Kantonu, a onda da bude i partner u koprodukcionim projektima sa najbitnijim institucijama, udruženjima i festivalima u BiH i inostranstvu (Narodno pozorište Tuzla, Akademija dramskih umjetnosti Tuzla, Hrvatski teatar Soli, Srednja muzička škola Tuzla, Kraljevsko pozorište Den Hag, Stella teatar Den Hag, British Council, Austrijski kulturni institut, Sarajevska zima, Bihaćko ljeto, East West Theatre Company Sarajevo…).

U nastavku smo sebi dali zadatak koji nije bio nimalo jednostavan i lagan, posebno za direktora. Odlučili smo pokrenuti vlastitu dramsku produkciju. Bez da trepne, Salko je na sebe uzimao zadatke koji su podrazumijevali da se nađu finansijska sredstva kojima ćemo platiti produkciju. Imali smo želju napraviti od Tuzle pozorišni centar na nivou Bosne i Hercegovine. Samo sa kojim žarom i entuzijazmom je Salko Bukvarević ulazio u tu borbu. Osjećaj pripadnosti je čudo. Osmijehom i staloženošću je svima u Centru, ali i članovima ansambla davao podstrek i sigurnost u pozitivan ishod poslova u koje smo ulazili.

Pored gostujućih glumaca (Miralem Zupčević, Josip Pejaković, Admir Glamočak, Radmila Prajninger…), imali smo fantastičnu saradnju i sa tuzlanskim dramskim umjetnicima (Vlado Kerošević, Muharem Osmić, Emir Hadžihafizbegović, Milica Kerošević, Midhat Kušljugić, Elvira Aljukić, Nenad Tomić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević…), a gotovo svi studenti sa tek osnovane tuzlanske Akademije su igrali u redovnom repertoaru AD HOC TEATRA BKC-a Tuzla. I prema svima su bile izvršene obaveze na vrijeme i po dogovoru.

U to vrijeme je i veliki, pokojni Tonči Marinić predavao scenski pokret na Akademiji i radio pokret za potrebe našeg dramskog programa. Predložili smo mu da otvori baletni studio u BKC-u. Salko je u roku od sedam dana obezbijedio sredstva da se u podrumu napravi probna sala za balet po Tončijevim instrukcijama sa ogledalima, podom i svim ostalim potrebnim stvarima koje zadovoljavaju standarde.

Nerijetko sam kod Salke znao zateći članove ansambla koji su dolazili da im se pomogne oko nekih životnih prepreka i problema, kao što su potrebe da se dijete upiše u neku školu ili bolestan roditelj smjesti u bolnicu. Uvijek i to baš svaki puta je davao sve od sebe da pomogne gdje god je mogao svojim partijskim autoritetom biti od pomoći.
 

Za Salku nije bilo dileme trebamo li se osloboditi politički motiviranog teatra u dramskom programu BKC-a, koji tipično služe za podršku interesima različitih  političkih grupa ili pojedinaca. Pozorišna predstava u takvom teatru potiče reprodukciju ključnih socijalnih vrijednosti jednog društva ili određenih slojeva tog društva, kao i kulturalnih mitova tog društva. Uvijek je znao i držao se toga da pozorišni umjetnici kao pojedinci imaju vlastita uvjerenja, vjerovanja, znanja, ideološku pozadinu, tako da ne mogu biti potpuno slobodni kao pojedinci u takvom radnom okruženju.

Dakle, istinski pozorištarci u takvoj sredini su prinuđeni da balansiraju između iskrene umjetnosti i onoga što vlastodršci smatraju umjetnošću kroz koju rješavaju svoja trenutna pitanja, potkusuruju se u personalnim dilovima i liječe svoje bolesne ambicije, a pri tome ne poznavajući osnove umjetnosti, čime čine nesagledivu štetu pozorištu i umjetnosti uopće.

Salko je uvijek bio na strani umjetnika i uzimao ih u zaštitu od bolesno ambicioznih nosilaca vlasti.

Salko Bukvarević, živeći i vodeći instituciju kulture u dosta složenom političkom sistemu u kojem sistem vrijednosti nema baš neku bitnu ulogu, ama baš nikada nije dozvolio da se sve svodi na vođenje politike antagonizmom u kojem kulturnjake dijele na naše i njihove, a da to zasigurno nije izbor tih ljudi koji su se obrazovali i ulagali u sebe da bi se bavili ovim poslom. 

Nije dozvolio da komentari iz bifea budu teme mučnih rasprava u raznim partijskim kabinetima koje se završavaju prijetnjama za egzistenciju. Svi njegovi saradnici, poštujući takve stavove, zbog toga su ga još više cijenili, poštovali i voljeli.

Uzimajući u obzir duhovno-kulturne i povijesno-političke okolnosti vremena kojem sam svjedočio, može se ustvrditi da borba protiv različitih predodžbi o institucijama kulture i umjetnosti, koje su duboko ukorijenjene u predrasudama opterećenim političkim konstrukcijama, predstavlja jedan od najvažnijih aspekata rada u posljednjih 25 godina.

Ovaj tekst je, uvjetno rečeno, oproštaj od dragog prijatelja, ali ujedno i novi početak naših zajedničkih nastojanja za razrješenjem proturječja uzrokovanim disparatnim politikantskim predodžbama koje su oblikovale kompleksnost diskursa o radu ljudi u kulturi i umjetnosti. Stoga nas ne treba začuditi konstantna potraga za jedinstvenim motivima, događajima i pričama kojima kultura i umjetnost inače obiluju, u namjeri da se iskažu one karakteristike koje će stajati nasuprot percepcije kulture od strane drugih.

Ovdje nije riječ o reviziji ili samo sjećanju, već prije o definiranju "čovjeka iz kulture", koje je uvjetovano težnjom da se njegov identitet konačno sagleda iz posve drugačije perspektive nego što to pruža dosadašnji diskurs koji je suštinski određen stereotipima.

Dragi moj Salko, neka ti je vječni rahmet.

(Fotografije su iz porodičnog albuma.)

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)