Izvor: slobodnaevropa.org

"Momak (31) iz Sarajeva traži osobu s kojom bi razgovarao o umjetnost."

Ovaj oglas već nekoliko godina budi pažnju u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Objavio ga je prvi put 2015. godine Bojan Stojčić, mladi bh. umjetnik.

Pod naslovom "Viva la Transicion" Stojčić će 30. jula otvoriti samostalnu izložbu radova iz nekoliko ciklusa, uključujući posljednje koje je radio u Berlinu. Upravo rad "Tražim osobu" najavljuje izložbu i objavljen je na fasadi Umjetničke galerije BiH.

Za nekoliko dana u Umjetničkog galeriji BiH otvorit ćete samostalnu izložbu pod nazivom "Viva la Transicion". Zašto 'Živjela tranzicija'? Jesu li tranzicijske okolnosti u njenom najširem smislu za Vas pokretač u stvaranju?

- Budući da je moja praksa, umjetnost, zadnjih šest, sedam godina uglavnom vezana za javni prostor i vanstudijsko djelovanje na ulici, ta mi se tema sama nekako otvorila.

Krenuo sam istraživati, kao bivajući u ovoj sredini, tako na proputovanjima, promišljajući ovu sredinu izdaleka, a jednako tako promišljajući i širi evropski kontekst odavde. Tako mi se tranzicija počela nametati kao jako bitna tema, svi njeni aspekti, od geopolitičkih do nekih jako intimnih aspekata te teme.

Konkretno, ideja za izložbu u Umjetničkoj galeriji, javila se nekako povratkom Umjetničke rezidencije u Berlinu. U Berlinu sam proveo šest mjeseci, nakon Berlina ja sam trebao ići u Palermo, potom u Detroit, međutim, kako je situacija sa pandemijom, meni su planovi, kao i ostatku svijeta, trenutno na čekanju, odnosno otkazani. Javila se ideja, kad već postoji jedan ili više ciklusa radova koji se mogu podvesti pod jednu temu, zašto da se to ne iskoristi sada, da se to objedini.

Bojan Stojčić

Posebno mi je značajna i ova godina, jer je ovo 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a moji radovi, ne bih rekao da konkretno ilustruju tu temu, ali su definitivno nastali u kontekstu koji je proizveden takvim sporazumom.

U razgovoru s Umjetničkom galerijom, u razgovoru s kustosicom Amilom Ramović, producenticom Hanom Ćurak, nadošli smo na ideju jedne izložbe koja obuhvata recentne radove iz ovdašnje produkcije, koje sam radio u Sarajevu možda zadnju godinu dana, kao i te produkcije u Berlinu koju sam radio u zadnjih šest mjeseci.

Izložba je organizirana uz podršku Zajedničkog regionalnog programa "Dijalog za budućnost: unaprjeđenje dijaloga i društvene kohezije u, i između, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Republike Srbije", koji provode UNDP, UNICEF i UNESCO, a finansira ga Fond UN-a za izgradnju mira (UN PBF).

Da se vratimo na "Tranziciju", istoimeni rad je, može se reći, poznat brojnim građanima Sarajeva s obzirom na to da je ispisan na prepoznatljivom žutom tramvaju, vozi li "Tranzicija" građane i dalje?

- Da. Prvenstveno, to je bila intervencija na tom tramvaju koji je vozio jedno mjesec dana 2015. godine. Nakon toga je ta moja intervencija, taj natpis, prefarban i na njegovo mjesto je došla neka druga reklama koja je kružila gradom, a taj natpis, on je ispunio svoju funkciju.

On je kružio možda mjesec dana na starom tramvaju čehoslovačke proizvodnje koji je kupila Jugoslavija – dakle, proizveden je u jednoj zemlji koja više ne postoji, kupila ga jedna zemlja koja također više ne postoji. Sad on kruži u jednoj trećoj zemlji. To je meni bila neka inspiracija ili ideja vodilja – šta bih ja to mogao iskomunicirati s tim tramvajem. Tranzicija je završena, živjela tranzicija!

U biti, promišljanja sada ili razmišljajući iz Berlina i Sarajeva na temu tranzicije, uviđam da je tranzicija za nas završen proces – to stalno obećavanje, mrkva na štapu koju smo mi 25 godina ganjali. Ja mislim da se uviđa kraj. Jednim dijelom mi već jesmo u Evropskoj uniji, naša radna snaga i jeste u Evropskoj uniji, naši visokoobrazovani, visokokvalitetni i visokosposobni mladi ljudi oni su već u Evropskoj uniji.

A mi smo već dio Evropske unije kao jedno malo, fragmentirano tržište, jedan mali geografski dio na kojem se Evropska unija može rješavati svojih viškova. Znamo da je u prethodnom periodu uvezeno 9.000 tona otpada iz Evropske unije. Dizel motori koji su sve više zabranjeni u EU ponajviše završavaju na ovim prostorima. Tako ta tranzicija nije nešto obećano, nešto što se mora desiti u budućnosti. Niko nije rekao da se ta tranzicija nije već desila.

Jeste li zbog tranzicije i ovoga što ste ispričali, ili nečeg drugog, skočili u "misterioznu rupu" u Velikom parku u Sarajevu? Koja je simbolika ovog skoka?

- Misteriozna rupa meni je sjajan simbol koji se otvorio u glavnom Velikom parku glavnog grada jedne države, gdje lokalna vlast nije znala šta bi s tom rupom. Ta se rupa otvorila ne samo na fizičkoj ravni, kao rupa u zemlji, nego i u simboličnoj ravni – bukvalno rupa koja vodi u ništa otvorila se i širila se svakodnevno, a lokalna vlast, osim što je uspjela zagraditi, nije uspjela saznati zbog čega se ta rupa otvorila i šta se s njom dešava.

Meni je to bio jako potentan simbol na koji sam htio reagovati na neki način. Najprirodnije mi je bilo da skočim u nju, po uzoru na Yves Kleinov skok u prazno koji je uradio davno, davno, koji se zvao Skok u ništavilo. Ja sam zapravo skočio u ovu našu rupu, da vidim na šta ja mogu naići ili naći na dnu rupe.

Osim ostataka nišana i ostataka nekih starih elektroinstalacija, ja zapravo nisam našao ništa osim blata. Možda na neki način da se suočim sa svojim strahom – šta je to, gdje je ta rupa, šta je ta rupa, šta ona predstavlja za mene.

Mislim da je javni prostor prepušten logici kapitala, dok je javni politički prostor, javni diskurs, javna polemika, ona je prepuštena traumi. Traumi – znamo šta je naše društvo preživjelo, ali jednostavno, nismo to dopričali do kraja, naši identiteti se baziraju ili se lome oko toga.

Svaki pokret da postanemo nešto drugo, da počnemo razmišljati kao građansko društvo, uvijek naiđe na jednu tu traumu koja ne da tome dalje. I mi uvijek stojimo zagledani u rupu.

I prije nekoliko godina i sad, mnogi su reagirali na rad "Tražim osobu". Zašto ste objavili ovaj oglas? Ko Vam se javljao?

- Da, ja taj radim i ponavljam već šest, sedam godina, uvijek u drugom formatu. On je krenuo kao natpis u telefonskim govornicama, neke kratke poruke, da bi kasnije otišao u oglase u novinama, da bi onda postao intervencija u prostorima, u Srbiji, Francuskoj, evo sad i ovdje i svakim svojim novim formatom taj rad je doživio novu publiku, a uvijek je bio cilj pronaći apsolutnog stranca i preko telefonske linije razgovarati o tome šta je to umjetnost za nas.

Većina razgovora koje ja vodim su pitanja šta se krije iza toga, jednostavno, kao da mora to biti cinično, kao da to mora biti reklama za nešto, da to mora biti proizvod u javnom prostoru, da to ne može biti jednostavno okidač susreta za razgovor.

U različitim formatima tog rada ja sam imao i različite tipove ljudi koji mi se javljaju – od jako usamljenih ljudi koji jednostavno traže društvo, do ljudi koji žele pravu diskusiju o umjetnosti, do ljudi koji žele izraziti negodovanje zašto se o tome priča u javnom prostoru. Naravno, kako se desila i ova pandemija, nije trend nego je moranje svih galerija i svih kulturnih ustanova da pronađu nove modalitete djelovanja, da se pobjegne iz četiri bijela zida galerije.

Pomenuli ste na početku da će na izložbi biti predstavljeni radovi koji su nastali u Njemačkoj, u Berlinu. Kako je boravak tamo utjecao na Vaše radove, na rad, na stvaranje? Čini mi se da ste u Berlinu, pri izlasku u javni prostor, jedno vrijeme sa sobom nosili natpis "nostalgija", tačnije bol za domom, na njemačkom jeziku.

- Da, ja sam se što više htio staviti u ulogu radne snage u Njemačkoj, što ja u biti jesam bio, samo sam ja bio kreativna radna snaga tamo, i kao i svi, htio sam proći proces učenja, prvenstveno jezika. Jedna od najzanimljivijih riječi koju sam naučio na početku bila je "heimweh", koja zapravo nije nostalgija, to je njemačka složenica koja označava bol za domom.

Te riječi nismo imali u našim jezicima, nego smo osjećali tu njemačku riječ, kad smo došli u Njemačku. Onda sam ja uradio jedan performans, dva ili tri mjeseca, gdje sam kupio neku jeftinu reprodukciju Mikelanđelova "Stvaranje Adama", preko koje sam oslikao tu riječ. Bio je neki divan neoklasični okvir koji sam ja jedva nosio, i onda sam ja tu sliku nosio gdje god sam krenuo, jednostavno kao težinu, kao teret.

Kakve su bile reakcije, kako su reagirali prolaznici?

- U velikim sredinama to apsolutno nije ništa interesantno. Koliko sam ja uspio shvatiti Berlin, tamo je u javnom prostoru dozvoljeno apsolutno sve i ništa nije toliko interesantno, samo se ne smije nikoga vrijeđati niti ugrožavati. Sve ostalo prolazi i sve ostalo je dozvoljeno.

Je li neko prišao i pitao može li pomoći i ponijeti taj bol?

- Nije. Ali, recimo, prilikom dokumentacije, mnogi su se požalili da se kao slučajni prolaznici ne smiju naći na fotografiji. I u drugom radu, "Die Deutsche Turnkunst", gdje sam sa još 88 imigranata radio različite tjelovježbe na ulicama Berlina, a svi ostali 'zabrinuti' građani koji su nas gledali, njima je jedino bilo stalo da mi ne uništimo, da ne oštetimo ili da ne uprljamo taj javni prostor, a sve ostalo mi smo mogli raditi šta smo htjeli.

Mnogim korisnicima društvenih mreža poznati su Vaši radovi "Nijedan trag ne obećava put", u kojima ste na najrazličitijim mjestima ili predmetima ispisivali kratke poruke? Radite li i dalje ovo?

- To je jedan ciklus koji sam ja radio, rekao bih, četiri, pet godina, međutim, u jednom trenutku sam osjetio da se ponavljam, da se vrtim u krugu, da to radim samo zbog forme i onda sam ga privremeno napustio. Odlučio sam napraviti malu pauzu s tim i pronaći neke nove načine izražaja.

Pandemijske okolnosti promijenile su mnogo toga. Kako na Vas utječe "nova normalnost". Može li izolacija u ovom smislu postati inspiracija ili utjecati na način stvaranja umjetnosti?

- U biti, svako ko se bavio kulturnom produkcijom u ovoj sredini svakako je naviknut na izolaciju, već godinama. Znam da u Berlinu, gdje imam najsvježija iskustva, gdje postoji industrija umjetnosti, gdje postoji tržište umjetnosti, gdje se umjetnost proizvodi i konzumira svakodnevno, ta izolacija ima jako puno novih momenata.

Za Vas nije nepoznato predstavljanje radova na društvenim mrežama, mislite li da vremenom postaju bolje ili lošije platforme za umjetnike, stvaraoce?

- Društvene mreže su oduvijek bile loše za umjetnost, za prezentaciju umjetnosti, a sada, evo, one postaju možda čak jedini način. Društvene mreže imaju svoju logiku, imaju svoje algoritme, svoja pravila. To su ogromni mjehuri koji imaju svoja pravila tržišta, koji imaju svog vlasnika, imaju svoje politike.

Moje je uvjerenje da je umjetnost sastavni dio života, da je sastavni dio građanskog društva, jedan od alata građanskog društva i kao takva ona se mora baviti sama sobom, mora se baviti društvom i mora stalno postavljati pitanja. E, kad već nemamo javni prostor, funkcionalan, koji potiče konverzaciju, koji potiče međusobnu razmjenu, onda šta ćemo nego pripadati socijalnim medijima i pokušavati tamo simulirati javni prostor.

(RSE, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)