Ugledni bosanskohercegovački sociolog i član Akademije nauka i umjetnosti BiH Slavo Kukić komentirao je za Slobodnu Bosnu zaključke sa dvodnevnog zasjedanja Biskupske konferencije BiH u Banjoj Luci.

Podsjetimo, u uvodnom izlaganju 78. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci predsjednik Biskupske konferencije BiH, kardinal Vinko Puljić kazao je da su „tužni statistički pokazatelji o broju članova biskupijskih zajednica u BiH u 2019. godini, jer se nastavlja opadanje broja vjernika“. Kao razloge za takvo stanje naveo je, između ostalog: odumiranje starijeg svijeta koji je ostao ili se vratio u rodni kraj, zabrinjavajući pad nataliteta te tiho „curenje“ stanovnika BiH, što posebno pogađa Hrvate kao najmanji od tri konstitutivna naroda u BiH.

“Temeljni uzrok odlaska sigurno je ekonomske naravi, ali ima i političkih igara koje, nekada iz kulisa, a nekada i sasvim otvoreno, provode pojedine političke opcije ovisno o tome gdje je tko moćniji i brojniji. Osim toga, stalna sukobljavanja i nespremnost na zajedničku suradnju na političkom planu koče razvoj ove zemlje i uzrokuju brojne konkretne poteškoće svim stanovnicima, a posebno onima koji su na rubu društva”, kazao je kardinal Puljić.

- Sa pažnjom sam propratio najnovije, 78. redovito zasjedanje Biskupske konferencije BiH. Razloga za to je napretek. Bilo je, primjerice, izvjesno da će jedna od tema biskupskoga banjalučkog razgovora biti sarajevska blajburška „molitva“ nakon što zeleno svijetlo za istu nisu dali ni austrijska biskupska konferencija ni austrijska država. I dojam je kako su u okolnostima zatvaranja austrijskih vrata za slavljenje ustaške ideologije banjalučki zaključci – koji ponovo vrve osudom svega što nije na fonu odobravanja katedralnog „božjeg okupljanja“ – uvod u sarajevsko „bogoslužje“ kao trajnu zamjenu za ono što je prethodnih godina i desetljeća organizirano na blajburškom polju. Ne dogodi li se to, „zasluge“ neće pripasti prvacima Katoličke crkve BiH nego onima koji se ne mogu pomiriti s redukcijom blajburškoga odavanja pošte endehazijskoj ideologiji na isključivo vjersku dimenziju i koji će učiniti sve da blajburški scenarij preslikaju u potpunosti na prostor BiH. A Sarajevo je zadnje gdje bi se to moglo učiniti.

No, zasjedanje Biskupske konferencije zaslužuje pažnju i zbog drugih poruka koje su, otvarajući ga, poslali neki od njezinih članova – kardinal Puljić i biskup Komarica prije svega. Pri tome, radi li se o nadbiskupu vrhbosanskomu, posebnu pažnju zaslužuje ukazivanje na statističke pokazatelje, prema kojima je evidentno nastavljanje opadanja broja katolika – ili nešto drugačijim vokabularom, sve intenzivnije demografsko osipanje Hrvata Bosne i Hercegovine. Stoje, potom, i razlozi koje je uvaženi nadbiskup markirao – zabrinjavajući pad nataliteta, ali i, kako reče, tiho „curenje“, napuštanje domovine zbog kojega ih je ovdje sve manje. Stoje mu, na koncu, i ocjene uzroka zbog kojih se to demografsko „curenje“ događa – ekonomski razlozi, političke igre koje etnonacionalisti svih boja provode tamo gdje su od ostalih brojniji, na koncu, njihova stalna sukobljavanja i nespremnost na suradnju za dobro svih.

Čija je odgovornost zbog katastrofalnog stanja?

- S ovakvim sudovima kardinala se nije problem složiti. No, problem je što on zadnjih desetak-petnaest godina nerijetko i sam čini ono što za posljedicu ima ono zbog čega u Banjoj Luci pali alarme. Uostalom, od kardinalskog štapa kojeg je od Dragana Čovića u Komušini dobio prije 15 godina, nisu prošli nijedni izbori a da i sam kardinal, na samo njemu znan način, nije pogurao u kola HDZ-a – nerijetko spašavajući ga čak i od političkog potopa. Prisjetimo se, uostalom, prijema koje mu je organizirao uoči izbora – koji će mu, siguran sam, upriličiti i pred naredne lokalne – i zajedničkog poziranja pred TV i fotoaparatima, kojim se, bio toga nadbiskup svjestan ili ne, šalje poruka kako su on i HDZ na istom zadatku. I na istom fonu dakako.

U tome ga, nažalost, nisu spriječili ni svi pozivi u pomoć njegove subraće, biskupa banjalučkog prije svega. Uostalom, ni na banjalučkom zasjedanju Komarica nije propustio ukazati na kalvariju koju njegov vjernički puk proživljava na prostoru kojeg pod šapom drži Milorad Dodik – na kojem se ne čini ništa kako bi se omogućio „održivi povratak u ratu protjeranih katolika“, da se, naprotiv, i danas sprječava “odavno zatraženi povratak, od vlasti bivše države određenog broja bespravno uzurpiranih, i još većeg broja nacionaliziranih crkvenih dobara“, da i nakon 25 godina života u miru još traže da im vlasti RS-a „vrate posmrtne ostatke kidnapiranog iz župne kuće u Novoj Topoli i ubijenog tamošnjeg župnika“ za čije ubojstvo, kao i za ubojstvo još šestorice svećenika, jedne redovnice te više stotina župljana u župama njegove biskupije, ni do danas nitko nije pozvan na odgovornost itd.

Ništa od toga, dakako, nije u Banjoj Luci izgovoreno prvi put. Naprotiv, sve to je na stotine puta čuo i lider HDZ-a – i ništa od toga ga ne priječi na vrlo intenzivnu suradnju, pa i poslušnost prema Miloradu Dodiku. Na, recimo, politiku kojom Hrvate, umjesto prema Bruxellesu, sve beskrupuloznije gura prema Beogradu, Moskvi i Pekingu. No, sve to ni gospodina kardinala nije natjeralo da Čoviću kaže „dosta“, iako je jasno da njegovo toleriranje Dodikova dovršetka etničkoga čišćenja prostora RS-a znači definitivan nestanak Hrvata i katolika s tog dijela BiH – a tamo ih je početkom devedesetih živjelo dvjestotinjak tisuća.

Zna li se sve to, kardinalovo banjalučko naricanje nad sudbinom bosanskohercegovačkih Hrvata i katolika ima prizvuk svojevrsnog ironičnog podsmijeha. Jer, ne vjerujem da se na njega može primijeniti ona, valjda biblijska, „oprosti mu Gospodine, jer ne zna što čini“. Ne vjerujem. Zna on dobro što čini. Na našu žalost, malo nas je koji su spremni istinu mu reći u brk. A zbog nas i naše djece, bolje bi bilo da je drugačije – i što se njega, i što se njegova političkog miljenika tiče, komentirao je akademik Kukić za Slobodnu Bosnu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)