Slavo Kukić/ sve nade još nisu pokopane

Slučaj mostarske sutkinje: Okrenula leđa nepotizmu, korupciji, kriminalu i presudila - prema dokazima!


14.07.20, 12:41h

 


Prije desetak godina javnost se zgražala zbog informacija da su se u predmetu Čović – u kojemu se Sud BiH preko noći, i samo dragi Bog zna zašto, proglasio nenadležnim – prilikom transporta između državnoga i kantonalnog tužiteljstva zagubili dokazi koji ga terete za počinjeni kriminal. Mnogi i danas tvrde kako je time, zapravo, definitivno napuštena ideja o bosanskohercegovačkom pravosuđu kao zasebnom, trećem, i stupu državne vlasti koji je nezavisan u odnosu na zakonodavnu i izvršnu.


Ovih dana je, i opet u aferi u koju je uronjen sam vrh državne vlasti, moguće pročitati informacije koje neodoljivo asociraju na one iz 2009. godine. U javnosti je provaljeno, a onda je Tužiteljstvo BiH spekulacije i potvrdilo, da se na sarajevskom aerodromu, ovaj put u predmetu „Respiratori“ – u kojemu je optužen i federalni premijer – također zagubila dokumentacija u kojoj bi se mogli nalaziti odgovori u vezi s pitanjima počinjenog kriminala.


„Zagubljeni“ dokazi u slučaju Čović, koliko znam, nikada nisu pronađeni. Netragom su, slučajno ili ne, nestali u transportu od svega koji kilometar. Hoće li ista sudbina snaći i dokumentaciju „zagubljenu“ u labirintima sarajevskog aerodroma?

 

Priča o sunovratu pravosuđa ne znači i profesionalno i moralno posrnuće svih koji ga čine. Ovih sam se dana, uostalom, i sam imao priliku u to uvjeriti...


Ne znam! Ali, sve uvjereniji sam kako ništa nije slučajno – ni ono od prije desetak godina, ni ovo danas. Kao što nije slučajno i sve ono što se sve ove godine događa u i oko Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Tijela koje bi trebalo biti i simbol i garant nezavisnosti i moralne neupitnosti pravosudne vlasti. A koje nije ni jedno ni drugo. Nego, naprotiv, sinonim za sva posrnuća bosanskohercegovačke države i društva. Leglo nepotizma, političke korupcije, mnogi kažu i kriminala u najortodoksnijem značenju te riječi.


Naravno, sve to su kamenčići za kompletiranje optužbi o definitivnom sunovratu pravosudne vertikalne bosanskohercegovačke vlasti. I za sve učestalije tvrdnje kako je ona samo istureni punkt centara političke moći, koncentriranih oko vrhova etnonacionalističkih političkih ideologija.


Istina, priča o sunovratu pravosuđa ne znači i profesionalno i moralno posrnuće svih koji ga čine. Ovih sam se dana, uostalom, i sam imao priliku u to uvjeriti. U pitanju je, da ne duljim, presuda Općinskoga suda u Mostaru od 8. srpnja, kojom se nevažećim proglašava „cjelokupan proces prijema kandidata“ za radno mjesto u državnoj službi, „natječaj koji je provela Agencija za državnu službu Federacije BiH“.


Sud je, još konkretnije, a temeljem tužbe oštećenih građana, utvrdio kako su osobe, koje su se natjecale za rad u državnoj službi, bile izložene „sistemskoj diskriminaciji i viktimizaciji u svezi s njihovim pravom na pristup javnim službama pod općim uvjetima jednakosti“. U presudi se, potom, navodi da je država „uspostavila sistem dirigiranih natječaja“ u kojima političke stranke na vlasti „provode popunjavanje pozicija u državnoj službi svojim aktivistima“, a kao dio „tog sistema diskriminacije koristi mehanizme 'zarobljene države' tako što strateški raspoređuje svoje aktiviste na ključne pozicije u državnoj službi s kojih se ostvaruje odlučan utjecaj na kadrovsku politiku“ dok su  natječaji – budući se u prijemu novih službenika koristi „subjektivni usmeni intervju, i bez uvida u prijave kandidata i dokaze o njihovim kvalitetama i kompetencijama, favoriziraju unaprijed određene osobe koje imaju političku podršku“ – samo „ritual u kojem sposobni kandidati nemaju izgleda za uspjeh ako nemaju podršku političkih stranaka“.

 

Slučaj mostarske sutkinje, siguran sam, nije usamljen. Niti ga je ispravno tretirati nekom vrstom incidenta u zakonomjernosti funkcioniranja pravosudne vlasti. Naprotiv, prije bi moglo biti da njoj slični baš i nisu rijetkost


Nastranu zadovoljstvo koje zbog izrečene presude i osobno osjećam. Jer, u navedenom predmetu sam, u svojstvu vještaka koji je iz perspektive sociološke analize Općinskomu sudu trebao pomoći, i sam bio angažiran. I njegovoj sam sutkinji na šest stranica teksta naveo čitavu hrpu slučajeva koji, u zadnjih petnaestak godina, potkrjepljuju navode iz optužbe o kojoj je sama odlučivala.

 
Nastranu, ponavljam, jer za stvar o kojoj pišem to i nije najvažniji dio priče. Pažnju, naprotiv, zaslužuje osoba koja u uvjetima zarobljene vertikale pravosudne vlasti ne pristane na matricu koja se, i kada je ona u pitanju, podrazumijeva. Potpuno suprotno, postupi na način koji šalje poruku kako, usprkos nesnošljivosti devijacija koje pravosuđe proživljava, a koje ga poput karcinoma razdiru, sve nade još uvijek nisu pokopane.


Jer, slučaj mostarske sutkinje, siguran sam, nije usamljen. Niti ga je ispravno tretirati nekom vrstom incidenta u zakonomjernosti funkcioniranja pravosudne vlasti. Naprotiv, prije bi moglo biti da njoj slični baš i nisu rijetkost.

 
Ako je, pak, tako, a moglo bi biti, elementarno je pitanje što je činiti kako bi se sve njih ohrabrilo? Je li, recimo, sada vrijeme da javnost snažno stane na stranu prometejske legitimacije jedne sutkinje? Da time preduprijedi mogućnost juriša režima, kojemu bi zbog vlastita  profesionalnog „iskakanja“ uvažena gospođa mogla biti izložena? I da na taj način pošalje poruku svima ostalima, u pravosudnoj zajednici njoj sličnima? Da im je veća prijetnja šutnja nego organiziran istup protiv jedne sistemske devijacije, one kojom se obesmišljava i njihov profesionalni angažman i njihovo postojanje?

 

Je li, recimo, sada vrijeme da javnost snažno stane na stranu prometejske legitimacije jedne sutkinje? Da time preduprijedi mogućnost juriša režima, kojemu bi zbog vlastita  profesionalnog „iskakanja“ uvažena gospođa mogla biti izložena?


Pita li se mene, ozdravljenje bosanskohercegovačkoga društva moguće je jedino u uvjetima takva pristupa. U uvjetima svojevrsnog vrijednosnoga zaokreta. Pristupa koji moralne dodatno ohrabruje a pred onima, koji nas guraju u prošlost, diže za njih nesavladive kineske zidove. Sve ostalo nas, i pojedinačno i kao zajednicu, gura u sve besmisleniju prošlost. I u sve dublji ambis.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/VLIN MAGAZIN/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 9

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još