PAVLE PAVLOVIĆ/ KORONA, HARINGE I MLIJEKO

Ma, stipu mi više tog virusa! Zbog straha već haluciniramo da smo umrli i prije nego što jesmo... I zato...


05.07.20, 14:13h

 

 


Ma, stipu mi više te korone! Zbog straha već haluciniramo da smo umrli i prije nego što jesmo. Posebno ubi ono svakodnevno panično statističko nabrajanje koliko je zaraženih, koliko je umrlih, koliko je izliječenih. Čemu to? Kao da će nam biti lakše ili teže kada kažu da je danas manje zaraženih nego juče, ili da ih je više nego juče. Samo nas izluđuju, samo pokazuju koliko smo nemoćni, mali, a uvjeravali su nas da smo pobijedili prirodu tim digitalijama, čipovima i tehničkim čudesima nezabilježenim u povijesti ovog planeta.


U svoj toj nemoći ostaje nam samo da dobro iskoristimo to suženo značenje pojma hedonizam, ako već ne možemo slobodno i bez straha uživati u svemu onome što nam život pruža. Tačnije, jedino je još sigurno merakati u iću i piću. Pa, dokle bude trajalo.

 

haringa-2


 ...Počelo je, počelo kao i uvijek u ovaj vakat ono što traje stoljećima kada kreće sezona “hollandse niuewe” ili “maatjes”.  Tada se na hiljadu mjesta prodaju mlade haringe, posebna sirova riba, poslije koje ti ruke vonjaju satima. Nude sa ili bez luka, sa ili bez hljeba. U nekoliko udarnih mjeseci  smaže se oko 30.000 miliona kilograma ili oko 200 miliona komada svete ribe u ovom dijelu Evrope. 


Nizozemci popapaju oko 85 miliona komada, Belgijanci 15, a  Nijemci “samo” 100 miliona. Jedva sam čekao kada će početi doba tih ribljih poslastica. Tamanim ih tako znalački kao da sam rođen u zemlji lala i kanala. Poseban gušt je kada stignu prijatelji iz južnih zemalja što leže uz nekada zajednički Jadran. Uživam tada u izrazima njihovih zgrčenih lica što me vode u lijepu prošlost.


Ustvari, sve me podsjeća na braću Maškariće iz Stona Malog, na početku Pelješca. Čuveni uzgajivači školjki u jedinstvenom zaljevu što dariva najkvalitetniji ulov. Tajna malostonskih školjki, kojima se sladio Tito, i mnogi svjetski državnici, leži u neraskidivoj prirodnoj saradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U slano more Kralja Zvonimira ulijevaju se slatke vode utroba hercegovačkih planina Kralja Tvrtka. Taj gemišt tekućina stvara morske plodove gurmanskog nezaborava. 


Dom i skromna gostionica Maškarića bili su mjesto okupljanja posebne sorte ljudi koji su nemilice gutali kamenice. Ljubitelji jedenja prijesnih školjki, što su iz raja izašle, bili su najbrojniji u danima Dubrovačkih ljetnih igara. Poslije kazališnih i koncertnih izvedbi, u vrelim noćima tvrđave Lovrijenac, stizala je karavana “usisivača”  jezgre morskih ljuštura i ostajala je do prvih sunčevih  zraka. Bahanalijski uživajući u kombinaciji  “živog” mesa i litara čuvenog Pelješkog vina. Svojim očima sam gledao kako je čuvena beogradska glumica Ružica Sokić, tada redovni član ansambla Ljetnih igara, kao od šale pobjeđivala uobražene muške gurmane. Znala je za noć smazati i više od stotinu kamenica.


Nikada neću zaboraviti moj prelazak sa ćevapa i bureka na tada odvratnog ljigavca. Prvo sam skužio gdje je toalet, koliko je udaljen. Da li ću stići na vrijeme? Ukočio sam se od gađenja kada sam se odlučio na susret sa sudbinom. Na kamenicu ili sramotu pred kolegama i pred slatkim glumicama?! Teže od nepoznanice koja će mi kliznuti niz grlo bili su pogledi prisutnih. Znali su ti stari majstori školjaka ko je početnik, kome će se nutrina prevrnuti od prvog dodira jezika i sluzave sredine kamenica.

 

pavlovic-i-haringa


Odlučio sam se pa šta bude. Na to jadno malešno jezgro školjke sručio sam cijelu bujicu iscijeđenih limuna, nadajući se da će jaka kiselina ovladati mojom usnom dupljom. Stresao sam se kada je sluzava masa dotakla jezik. I umjesto paničnog trka ka mjestu gdje i car ide pješke, neka čudna toplina oblila je čula ukusa. Jedinstveni gurmanskih doživljaj ostaje uvijek u sjećanju i teško ga je riječima izraziti. Samo znaš da je poslije prve kamenice stomak govorio hoću još, i tako se nisam zaustavio do nekih pedesetak. Hrpa praznih ljuštura u mom tanjuru brzo se uvećavala. Prijemni ispit za kamenice položio sam mnogo lakše nego što sam očekivao. Vino je tada išlo k’o mlijeko.


Ali, valjalo je meni u prvim izbjegličkim godinama pred novu komisiju. Nisu to bili emotivni zemljaci, nego tvrdi bezosjećajni stranci kojima nije išlo u glavu kako neko može ustuknuti pred slastima haringe. Ponudili su mi veliku masnu i, što je najvažnije, prokleto prijesnu ribu koja je klizila iz mojih drhtavih ruku. Kamenica je kamenica. Komadić živog mesa što progutaš u sekundu. Kako s ovom ribetinom, prijetećom ajkulom što će te poniziti pred skupinom strogih ispitivača?!


 - Uhvati je za rep, podigni iznad glave, naciljaj na usta i pokušaj progutati u jednom zalogaju – važno su instruirali. Kao da sam cirkuski artist što u trenu guta sablju. Dok je gledam odozdo kako se prijeteći njiše pred očima, kao da vidim ogromnog kita. Kako njega staviti u mala usta? Kakav ukus ima riba koja nije s gradela? Zar se i tako može jesti? Nekako sam uspio. Gotovo sam se ugušio od haringe što je klizila mojim grlom. Ma, prava je kao naše kamenice! Smazao sam ih pet, šest zaredom. Gdje je riba tu mora biti i vino, ili obratno.


 - Ne, na haringu najbolje ide slatko hladno mlijeko – gotovo su uglas rekli. E, ako sada ne otrčim tamo gdje sam već nekoliko puta trebao, neću nikada. Nema mi druge, s najvećim osjećajem protivljenja hvatam čašu sa punomasnim mlijekom i očekujem erupciju stomaka. Umjesto vulkana tajanstveni trenutni smiraj probave. Zatečen pitam se kome je prvom palo na pamet pariti prijesnu ribu sa mlijekom. Bome, veliki je to pronalazak. Od tada gotovo svaku haringu zalijevam punomasnim “bijelim vinom” .

 

haringa1


I dok lagano, opušteno koračam s haringama što u mlijeku plivaju po mom stomaku, opijen jednom od nijansi hedonizma gotovo zaboravih gdje sam. Slatko uživanje kvarim pažljivim zagledanjem u brojne, rešetkama zapriječene, prozore tamnice u Scheveningenu. U samo nekoliko stotina metara razdaljine iskočio sam iz planetarno poznate gurmanske fešte sa nekada rijekama turista iz cijelog svijeta, dok nije došla vještica korona. Turista kojima je ovaj dio Den Haaga samo jedno od privlačnih ljetovališta uz obale Sjevernog mora, a meni povratak u tešku klimu naše političke zbilje. Što su se ćelije više punile najvećim sinovima svojih naroda, nama neostrašćenim postajalo je sve teže. Prijesni ukus naše prošlosti i sadašnjosti niko ne može progutati. 


A, tako nam je malo falilo da budemo kao ovi što se vesele svemu pa čak i najobičnijim haringicama, dok ih iz svakog ćoška prepadaju oni plakati koronarne panične naredbe – drži 1,5 metar socijalne distance! 


Ovdje su ljudi, ipak, bliže jedni drugima nego kod nas. Čak za 50 centimetara!

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 14

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još