Ako Bog da, vratiće se Bosanci i Hercegovci, vratiće se dijaspora zemljici iz koje je potekla. Jal na tabutima, jal u sanducima, jal u urnama. Biće to put u jednom pravcu s kojeg, na radost ili žalost, odlazaka u bijeli svijet više nema. Makar bilo i novih ratova i ekonomskih belaja.

Ako Bog da, neće Bosanci i Hercegovci narušavat nacionalnu čistoću  grobalja i mezara država u koje ih je nevolja natjerala. Kako mogu, recimo, ja sa nekakvim ić dovijeka kvariti ugodnu fonetiku prezimena kao što su Fan den Bruk, Fan der Sar, Fan Dale ili imena kao što su Jan, Jos, Kejs,Ineke, Tineke, Aneke, zapisanih na nepreglednim nadgrobnim pločama?

Ako Bog da, neću valjda u podzemnom svijetu jedne niske zemlje lala i kanala dočekati ona topljenja leda na Antartiku. Ako Bog da, neću jednog dana postati vječni stanovnik holandskog podmorja.

Ako Bog da i prebace me u Sarajevo, gdje će me smjestiti? Na Kovače ne mogu jer nisam šehid.A tamo leži koliko hoćeš mojih jarana. Među njima dragi Kemal Bisić. Kad sam u Sarajevu, posjetim njegov vječni dom i bude mi lijepo. Zajedno s njim gledam dole prema Šeheru. Pukao vidik, a iz obližnje pekare leluja zamamni miris somuna sa ćurokotom. I kad god odlazim od mog Keme, ja mu nekako zavidim. Ma, vidi ga gdje leži i kakav pogled ima. Ma, gdje li ću ja završiti?!

Ako Bog da, možda, ću kod Pimpeka, Kindžeta ili Montena na Barama? Ponovo će mi  Davorin Popović, kao nekada u dugim, mokrim festivalskim noćima – trzni jednu Paja, ide k’o mlijeko. Govorit će pjevač koji nikada, čini mi se, mlijeko ni probao nije.

Ako Bog da, Moke Monteno će mi zapjevati i onu Sarajevo ljubavi moja, ali na šatrovačkom. Bio je doktor za taj sarajevski jezički specijalitet obrnutih riječi. Zato, kad li, tad li biće opet vozdra Moke.

Ako Bog da, doći ću i blizu Vlade Dijaka i njegove Putuj Selma i ne naginji se kroz prozor. Ponovo ćemo se smijati  čuvenoj anegdoti iz Tešnja. Kada je ono šezdesetih godina riječ infarkt naglo ušla u modu umjesto  stare i izlizane srčane kapi, dobri moj Vladika sjedio je i pijuckao s predsjednikom Skupštine opštine. Ovaj, da bi se napravio važan koliko je opterećen poslom, malo, malo pa će – E, moj Vlado, toliko ti radim da će me udariti infraakt. Dijaku više dotužilo, pa će mu između dva gutljaja – Ma, neće, bolan, ne znaš ga ni izgovoriti!

Ako Bog da, možda mir nađem i na groblju Lav. Biću blizu prijatelja i kolege Mehmeda Memice Husića. Znam dovikivaće mi zajebantski – kako je mače. Kako sam se i ja nekada nabacivao curicama ispred kultne sarajevske Parkuše. A tu je i Edvin Ferizović, nekada najveći inžinjer na violini, koji je nakon neke od brojnih vojnih rezervi, u onoj zlokobnoj kasarni u Lukavici, govorio da mi jedno zezanje do groba neće zaboraviti. Maltretirao nas tada onaj pukovnik Đurđevac, koji  je poslije nekoliko godina granatama zasipao Sarajevo. Tjerao nas je tada taj vajni oficir JNA na trčanje,  bacanje u blato, penjanje uz nekakve zidove, a kada bi nam duša izlazila na nos vikao bi – pjesma. Ja bih onda uskakao sa – treba nam dirigent, druže pukovniće. Ima li ga? Oštro bi odgovarao. Pokazivao bih na Edu,a on bi crvenih obraza i sa munjama u očima, preko neke stvari, dirigirao dok bi mi kroz smijeh recitovali od Vardara pa do Triglava...

Ako Bog da, možda me smjeste, kada se konačno vratim, blizu druga Milana Uzelca. U Londonu sam se, birvaktile, prvi put oči u oči susreo sa čovjekom kojim su nas prepadali na novinarskim, redakcijskim sastancima. Iznenadio sam koliko je otvoren i duhovit čovjek. U veselom razgovoru oslobodio sam se toliko da mi je malo falilo da ga pitam (niste u pravu ako ste pomisli da će to biti o njegovoj ulozi u sudbini Hamdije Pozderca) kako je jednom, nekada vodećem, bh. komunisti pod britanskom krunom? Znate već, da nas je proleterska istorija učila da su kraljevi i kapitalisti najveći ugnjetavači radničke klase. A, bome kada se pogleda današnja kapitalistička Bosna i Hercegovina, sve mi se više čini da su crveni žestoko bili u pravu. Onda htio sam i da doznam kako se osjeća prvoborac za bratstvo i jedinstvo kada vidi kako su mu desetljeća protekla uzalud,a domovina rasturila na plemena i mržnju što ne jenjava.

Ako Bog da, nadam se da će mi se posljednja želja ispuniti. Godine i decenije poslije rata samo su čekanje na povratak. Na tuđim grobljima sreće i mira nema. Osjeća to milion i pogolemi kusur razbacanih bh. insana po ovom planetu.

Ako Bog da, opet će majka domovina zaraditi na nama kao što sada zarađuje dok smo u dijaspori, koju, posebno ljeti, ismijavaju i podcjenjuju po bosanskim sokacima. Zaboravljaju da zahvaljujući nama dvije i po milijarde KM stiže preko banaka i možda još toliko onako iz ruke u ruku. Pri susretu sa familijom i prijateljima.

Ako Bog da, nadam se da ću uštedjeti za to posljednje putovanje, jer valja bosanskim uvoznicima mejtova platiti sumu dostojnu jednog dobrog, glancavog automobila.

Ako Bog da, imaće i turistički uredi hajra od naših vječnih  ležanja. Jer, neki će dolaziti u zemlju predaka da bi se poklonili njihovim grobovima. A, poslije groblja i mezarja, zna se, igra čaršija i ćevapi u pola s lukom ili bez. Pa, onda koja bozica, salep. Biće troška na radost ugostitelja i trgovaca.

Ako bog da, od nas živih i mrtvih hajra ima.

Ali, šta će biti ako Bog ne da?!

Mislim, kako gleda i na nas agnostike, što kao tinejdžeri želimo biti in u prihvatanju jedne poštapalice, te - ako Bog da, koju većina koristi i kad joj vrijeme i mjesto nije.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook