Uvođenje mjera fizičke distance, posljedično i društvene izoliranosti, do konačnog proglašenja vanrednog stanja ili stanja prirodne nesreće, brojne je porodice dovelo do prestanka rada (ili čak gubitka posla), povlačenja u kuću, kao i općenitog sužavanja kontakt prostora. Porodice šitom Bosne i Hercegovine, regije, ali i svijeta suočile su se sa opterećujućim razmišljanjima o tome kako platiti redovne obaveze – od električne energije preko računa za vodu sve do mjesečne stanarine ili kredita. Uz sve to, nametnut je novi način školovanja djece na koji se zajednica ljudi morala žurno adaptirati, kako ne bi “stagnirali” za izazovima tzv. nove normalnosti.

Pandemija je sa sobom, evidentno, donijela široku lepezu društvenih izazova i problema, dovodeći stručnu i laičku javnost pred pitanja: čemu mjere koje socijalni ambijent vode u potpuni kolaps? Da li je realna i razumna dilema zdravlje ili sloboda? Kolika je cijena sveprisutnog zaključavanja i ko će je platiti?

U prošloj analizi “Od pandemije do represije” otvorena su samo neka pitanja i dotaknute su pojedine neuralgične tačke državnog (ideološkog) aparata, sistema javno-zdravstvene zaštite i hijerarhije odgovornosti. U ovom tekstu, međutim, fokus usmjeravamo na kršenje ljudskih prava i rodno-zasnovano i obiteljsko/porodično nasilje koje je u doba pandemije novog virusa korona u BiH bilo zaoštreno, intenzivirano i, ponovno, pozicionirano na sam rub interesa šire zajednice. Ovdašnje nevladine organizacije programski usmjerene na zaštitu žrtava zapažaju kako je tokom pandemije COVID-19 ustanovljeno niz problema i poteškoća u radu sa žrtvama nasilja, a to je imalo za posljedicu otežan prijem žrtava u sigurnu kuću i pružanje adekvatnih odgovora podrške za žrtve porodničnog nasilja. Prvenstveno, referalni mehanizmi za zaštitu i podršku žrtvama nasilja nisu funkcionirali i to je u velikoj mjeri otežalo zbrinjavanje žrtava u sigurnu kuću, ali i pristup adekvatnoj podršci i pomoći različitih aktera.

Kako za N1 svjedoči aktivistkinja Sabiha Husić, predsjednica Udružeja “Medica” iz Zenice, centri za socijalni rad imali su skraćeno radno vrijeme i obustavili su direktne kontakte sa korisnicima i korisnicama. U okviru zdravstvenih ustanova zabranjen je ili sveden na minimum pristup zdravstvenoj njezi, dok je policija – tvrdi Husić – u razdoblju pandemije bila usmjerena na provedbu mjera vezanih za COVID-19, te vrlo često nije izlazila na teren odnosno pružala odgovore na potrebe žrtava nasilja.

“Žene su zvale na SOS telefon i druge dostupne brojeve telefona, pa je policija tek po pozivu Medice Zenica i insistiranju udruženja izlazila na teren i poduzimala radnje iz svoje nadležnosti. Također, nepoštivanje zakona i (ne)finansiranje sigurnih kuća u FBiH dovelo je do toga da su menadžerice sigurnih kuća rješavale to pitanje na različite načine, što se odrazilo na žene i djecu žrtve nasilja”, tvrdi Husić u razgovoru za N1, te dodaje kako je sve to stvaralo značajne probleme s obzirom na povećanje potreba za hranom, higijenom, zaštitnim sredstvama, medicinskim potrepštinama i stručnim kapacitetima.

Smjernice za prevenciju i kontrolu infekcije u ustanovama za trajni smještaj i zbrinjavanje u kontekstu epidemije COVID-19 bolesti, koje je izdao Federalni zavod za javno zdravstvo dovele su i do Naredbe Federalnog štaba civilne zaštite vezane za obligatorno ispunjavanje sanitarnog upitnika i provođenje trijaže u postupku ostvarivanja prava na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, kao i u drugim postupcima ostvarivanja kontakta s potencijalnim korisnicima i korisnicama, što je dodatno uzrokolavalo da se oteža prijem žena i djece u sigurne kuće.

Telefonske linije, online podrška te elektronska pošta Medice Zenica i drugih ženskih organizacija koje vode sigurne kuće u BiH, prema tvrdnjama Sabihe Husić, ukazuju na to da je povećan broj poziva uslijed nasilja u obitelji, a što je posebno primjetno krajem marta, tokom aprila i taj trend se nastavio u maju i junu.

Prijem u sigurne kuće FBIH (Fondacija lokalne demokratije – Sarajevo; Žene sa Une – Bihać; Viva Žene – Tuzla; Žena BiH – Mostar; Medica – Zenica) pokazuje da je u aprilu svega jedna osoba primljena u sigurnu kuću. A pozivi na SOS telefone rapidno su porasli u mjesecu aprilu, u jeku pandemije.

“Najčešći razlozi zbog kojih su žene zvale su: nasilje od partnera, nasilje od brata, nasilje od bližih rođaka s kojima dijele prostor stanovanja, odnosno kuću, suicidalne misli uslijed nasilja od strane partnera i njegovih roditelja, zdravstvena problematika dodatno pogoršana uslijed nasilja, teška socio-ekonomska situacija, nemogućnost nabavke osnovnih egzistencijalnih potreba hrane, higijene, ogrijeva, zabrinutost za neplaćene režije i nemogućnost nabavke i kupovine medikamentozne terapije uslijed nedostatka financijskih sredstava”, rekla je za N1 Sabiha Husić, koja više od dva desetljeća pomaže ženama i djevojčicama koje su žrtve seksualnog nasilja, žrtvama silovanja u ratu, u postratnom periodu, ali i žrtvama porodičnog nasilja.

“Kriva jer muž ne može u kladionicu”

Tokom pandemije COVID-19, prema bilješkama nevladinih organizacija, korišteni su različiti oblici nasilja prema ženama i djeci: od onih vidljivih - fizičkog nasilja do suptilnih - psihološkog nasilja, kao i nametanja krivice ženi za nemogućnost izlaska. Žena je, primjerice, optuživana da je kriva što muž ne može u kladionicu, da žena utječe na ljekare: “ona će me ubiti - ona, moja žena - plaća ljekare da me ubiju koronom” i sl. Žena je, u očima zlostavljača, bila kriva i za slabu ekonomsku situaciju, ali i gubitak posla.

“Dodatna izolacija je također bila izražena primjerom oduzimanja telefona kako bi prestala svaka vrsta komunikacije s drugima, provociranje i psovke, nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje ubistvom, razbijanje stvari u stanu”, prenosi Husić na upit N1 televizije o tome kakvi problemi se bilježe kada je riječ o nasilju nad ženama tokom novonastalih okolnosti uzrokovanih panedmijom koronavirusa.

Ni u drugom bh. entitetu situacija nije bila bitno drugačija. U Republici Srpskoj, Fondacija Udružene žene svoj rad je prilagodila uvjetima pandemije COVID-19. Radila je, tvrde: Sigurna kuća, pravno savjestivalište i SOS telefon sa savjetnicama, koje su u uvijek psihološka podrška za žrtve rodno zasnovanog nasilja. Pružale su pravne savjete i psihološku podršku i putem elektronskih medija.

Značajno povećan broj SOS poziva

Prijave nasilja putem SOS telefona u Republici Srpskoj najčešće su se događale u okolnostima kada partner napusti stambeni prostor.

“U aprilu mjesecu je na SOS telefon primljeno ukupno 116 poziva, što je za 10% više slučajeva u odnosu na prethodni mjeseca; u maju je bilo 167 prijava. Ovo su podaci za SOS liniju u Banja Luci. SOS savjetnice su povećanje nasilja bilježile u drugoj polovini aprila i u maju. U odnosu na april i maj prethodne godine došlo je do povećanja od 20% tj. čak 30 %, što se može povezati sa pandemijom COVID-19”, kazala je za N1 Nada Golubović iz Udruženja “Udružene žene” Banja Luka.

Isti trend je bio i u ostalim sigurnim kućama u Republici Srpskoj. Dugotrajni stres, gubitak zaposlenja, briga oko finansijske budućnosti dovela je do pojave prvih oblika nasilja i u porodicama u kojima se nasilje ranije nije dešavalo.

“U toku aprila mjeseca je došlo do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u Sigurnu kuću. Centri za socijalni rad iz Banja Luke, Prnjavora, Ribnika i Srpca su u pet slučajeva tražili hitnu mjeru podrške u Sigurnu kuću za ukupno 11 žrtava. U toku izvanredne situacije smo imale jedan smještaj žene sa dvoje djece. Primljeni su u Sigurnu kuću, a da prije toga nisu bili testirani. U budućnosti je neophodno napraviti jasne smjernice za postupanje u slučaju pandemije ili epidemije. Nisu bile jasne procedure, da li žrtve nasilja trebaju da se testiraju na COVID. Procedure prijema nisu bile jasno zacrtane. Imali smo samo opće smjernice. Obzirom da smo imali žene i djecu koja su već bila smještena u Sigurnoj kući, bile smo i mi pod stresom da ne donesemo infekciju u ustanovu koja je u vrijeme pandemije bila ustanova kolektivnog smještaja, zatvorenog tipa”, kaže za N1 aktivistkinja Nada Golubović, koja je dodala kako tokom svih kriza, u koju ubrajamo i pandemiju, dolazi do ve'eg broja slučajeva nasilja nad ženama pa je s tim u vezi i Fondacija Udružene žene tražila propisivanje posebnih mjera za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, kako bi svi subjekti zaštite bili dostupni žrtvama nasilja.

I u svijetu je rodno-zasnovano nasilje poraslo, a sistem nije uvijek bio spreman ponuditi primjeren odgovor u zaštiti svojih građanki i građana u potrazi za spasom i sigurnosti. Tako prema istraživanju koje je predvodio Ledi Bianku, vanredni profesor na Univerzitetu u Strazburu i bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava, izolacija (engl. lockdown) može biti katalizator za brojnije slučajeve nasilja u porodici iz očiglednih razloga, uključujući veći stres, boravak u skučenom prostoru i teške uslove života, kao i urušavanje mehanizama podrške u zajednici:

“Trenutna kriza takođe može dodatno da ograniči mogućnost žena da pobjegnu od zlostavljanja, usljed straha da će se zaraziti ili da će zaraziti druge, a može dovesti i do toga da žrtve ostaju u sredini u kojoj nemaju odgovarajući pristup uslugama, poput sigurnih kuća u kojima će biti bezbjedne od nasilnika, koje nemaju odgovarajuće mogućnosti, kao i do toga da nasilnici ne odgovaraju za svoja djela”, navodi se u tekstu koji je nastao kao sažetak opsežnog istraživanja AIRE centra, a spominje se i podatak da se broj slučajeva nasilja u porodici u Kini u februaru 2020. utrostručio u odnosu na prethodnu godinu.

“Neprofitna organizacija koja se bori protiv nasilja u porodici u centralnoj kineskoj pokrajini Hubei je navela da je 90% svih prijavljenih slučajeva nasilja povezano sa COVID-19. Nacionalni SOS telefon za žrtve nasilja u porodici u SAD takođe izvještava o sve većem broju poziva i navodi da nasilnici koriste COVID-19 kao sredstvo za dodatnu izolaciju žrtava od njihovih prijatelja i porodice”, zaključak je istraživanja.

Počinitelji zloupotrebljavaju restrikcije

Iako su mjere zaštite od covid-19 postavljene za neophodne kako bi se, što je više moguće, zaštitilo fizičko zdravlje pojedinca, one su u velikoj mjeri djelovale veoma iscrpljujuće na psihološko funkcionisanje bosanskohercegovačkih građana i građanki. I Svjetska zdravstvena organizacija izvijestila je da nasilje nad ženama ostaje velika prijetnja za globalno javno zdravlje i zdravlje žena, i tijekom vanrednih okolnosti. Iz ove institucije upozoravaju da na alarmantan podatak o tome da je svaka treća žena u svijetu iskusila fizičko ili seksualno nasilje od strane intimnog partnera ili seksualno nasilje od strane bilo kojeg počinitelja tijekom svog života. Nasilje nad ženama, pokazuje praksa, često se povećava baš tokom vanrednih situacija, uključujući epidemije. Žene koje su izmještene, izbjeglice ili žive u sukobima pogođenim područjima posebno su ranjive.

Znatan dio zaštitnih mjera, sa posebnim akcentom na izolaciji i distanciranju, kao i uvođenje policijskog sata, uz stalni porast broja stresora u unutarnjoj i vanjskoj realnosti, prema mišljenju psihoterapeutkinje Aide Halimić sve je izraženije doživljavan kao imperativ prema socijalnom otuđivanju, a tokom vremena i samootuđivanju u nedostatku adekvatnih načina prevladavanja situacije koja nas je zatekla. Razlog iznimnoj frustraciji, zapaža psihologinja Halimić, je i u uviđanju da mehanizmi suočavanja sa stresom i anksioznošću koji su do sada kroz različita svakodnevna ili iznimno traumatična iskustva izgrađeni, postaju nedostatni pred zahtjevima ove krizne situacije, a nove, primjerene strategije za njeno prevladavanje još nisu ili nisu u mogućnosti biti formirane.

“Sve to vodi osjećaju 'gubitka tla pod nogama' što, naročito kod hipersenzitivnih struktura ličnosti, nerijetko rezultira osjećajem krajnje nesigurnosti i nemoći, užasnutošću i očajanjem, snažnim porastom anksioznosti i tjeskobe, cijelim nizom nepsihotičnih, ponekad i psihotičnih strahova, kao i paničnih napada, zbog nemogućnosti kontrole ovakvog unutarnjeg i vanjskog realiteta”, tvrdi u razgovoru za N1 Aida Halimić, koja – kada je riječ o porastu nasilja – dodaje da su jedan od dodatnih stresora i ranije narušeni porodični odnosi posebno kad je riječ o njihovoj dinamici razorenoj nasiljem u porodici.

“Takvi odnosi nisu u funkciji adekvatne, zdrave podrške, već one koja dalje destriura već narušeno psihičko stanje pojedinca, a najčešće su to žene. Podaci iz recentne kliničke prakse više govore u prilog porastu nasilja u porodicama u kojima je ono već od ranije bilo prisutno, iako je bilo slučajeva u kojima nasilje javlja po prvi put. Također, može se reći da je, u nekim situacijama, u opisu agresivnog, nasilnog ponašanja prepoznatljiv i karakter 'okidača' za psihičke smetnje koje, prema ranije realiziranim stručnim opservacijama, potiču iz postraumatskog stresnog kruga”, zaključuje terapeutkinja i psihologinja Halimić.

Zaključak: nefunkcionalan sistem

Restriktivne mjere koje su imale za cilj prevenciju pandemije nisu bile osjetljive na pojavu nasilja, a time ni na potrebe žrtava nasilja u porodici, mišljenja su brojni istraživači i aktivisti, među kojima su neki kontaktirani za potrebe ove analize kako bi ona bila sveobuhvatnija u cilju prikaza problemske situacije. Mehanizmi i procedure upućivanja žrtava nasilja kao i multisektorska saradnji nisu bili dovoljno uvezani i djelotvorni.

“Time se poslala poruka ženama - šta god da se dešava između četiri zida, šuti, trpi, ne zovi i ne traži pomoć, sve je uzalud, a što je ohrabrilo osobe nasilnog ponašanja da pokažu svoju moć i kontrolu na različite načine vjerujući da žena ili dijete je 100% vlasništvo počinioca nasilja i da se moraju pokoravati njegovim ili njihovim zahtjevima bez obzira kako bili besmisleni i neopravdani što je kod žena izazivalo osjećaj straha da neće dobiti potrebnu pomoć i podršku”, kazala je ranije citirana Sabiha Husić iz Zenice.

Žene nerado prijavljuju nasilje u vremenu bez pandemije, duboko vjerujući da će se tražiti greške u njihovom ponašanju, da će biti okrivljene za neuspjeh porodice i da su same doprinijele nasilju. Sve, naime, još ukazuje na to da su stavovi bh. građanstva pod jakim patrijarhalnim uticajima što se manifestuje na šutnju o nasilju. Međutim, iako sistem nije na adekvatan način odgovorio na izazove, ženske nevladine organizacije su pokušavale poslati poruku ženama koje trpe nasilje da ima izlaza iz nasilnog odnosa, da prijave nasilje, da nazovu SOS telefon i mnoge su aktivistkinje konkretno pružale intervencije shodno raspoloživim resursima.

Kada će sistem biti dovoljno jak da preuzme glavnu ulogu u obrani žrtava i obeshrabrivanju potencijalnih počinioca nasilja, pitanje je za neke nove stručne rasprave, ali i za građane koji posredno ili neposredno mogu djelovati u pravcu korigiranja zakržljalog sistema.

(N1, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)