Kultura i sport su ponos svake države i zajednice. Pandemija izazvana korona virusom zaustavila je mnoge tokove, a velika njena žrtva bili su upravo kultura i sport. Sarajevo, kao glavni grad BiH, daleko je najveći kulturni centar u zemlji, a prednjači i u sportskom životu. Kako spasiti ove oblasti i pokušati ih unaprijediti, za DEPO Portal govori ministar kulture i sporta Kenan Alikadić.

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Gospodine Alikadiću, već ste nekoliko mjeseci na čelu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. Kakvo ste stanje zatekli i da li ste imali kontakt sa prethodnim ministrom kako biste se i na taj način upoznali o djelovanju ovoga ministarstva u ranijem periodu?

Dobro poznajem bivšeg ministra Mirvada Kurića. Cijenim mnoge stvari koje je uradio za kulturu i sport u našem kantonu, a koje su meni kao ministru značajno olakšale rad. Naravno, ovaj sam posao započeo sa jasnim idejama o tome šta treba dodatno unaprijediti kako bi i kultura i sport funkcionisale bolje. U mnogim oblastima svakako ima prostora za poboljšanje.

U budžetskoj smo godini u kojoj se dogodila i događa kriza izazvana korona virusom. Kako to konkretno utiče na rad i ciljeve Ministarstva za ovu godinu?

Kriza je uticala na sve resore bez izuzetka. Kao što znate, prije mjesec dana bili smo primorani da kroz rebalans Budžeta KS za 2020. godinu napravimo neke rezove. Tako je i budžet Ministarstva kulture i sporta umanjen za oko milion KM. Međutim, vjerujem da, uz pravdeno raspoređenje sredstava koja su nam na raspolaganju, to neće biti problem.
Mi smo i uprkos pandemiji raspisali javni poziv za sufinansiranje projekata iz kulture i sporta i tako smo postali jedini kanton u Federaciji BiH koji je nastavio da tokom krize podržava kulturu i sport.
Krizno vrijeme je pokazalo da ima mnogo neriješenih pitanja u kulturi i sportu i njima ćemo zasigurno posvetiti više pažnje. Pokazalo se da velika grupa slobodnih umjetnika nema rješenog radnog statusa. Da nemamo objedinjenih podataka o našim sportašima i kulturnim radnicima.  
Sport je možda više od kulture pogođen pandemijom. U kulturi postoje propisi, te postoji određena naknada za sve koji djeluju u toj oblasti, dok u sportu ima jedan šturi akt zbog čega je s uvođenjem mjera u potpunosti prekinuto njegovo finansiranje. Zakonska regulativa u sportu je dakle sigurno nešto na čemu ćemo morati da poradimo.

Smatramo da ono što je „naše“ ne zaslužuje pažnju, da je manje vrijedno, provincijonalno. Dogodi se tako da jedan Safet Zec ima izuzetno posjećenu izložbu u Veneciji, a kod nas je to ime nepoznato prosječnom čovjeku. Jedna od posljedica ovakvog pristupa jeste i odnos vlasti prema kulturi i sportu

Dolazite iz sporta. Kako ovo ministarstvo može biti podrška ovoj grani, bez obzira da li se to odnosi na potrebu masovnosti, naročito mladih, u bavljenju sportom ili na razvoj vrhunskog sporta i sportista u njemu?

Prije svega možemo bolje i pravednije trošiti novac koji imamo na raspolaganju. Konkretno kad je u pitanju finansiranje sportskih klubova i pojedinaca bitno je da finansijska sredstva budu usmjerena prema krajnim korisnicima, odnosno da budu uložena u djecu koju ti klubovi i pojednici treniraju. Do sada se događalo da je javni novac trošen na plate, dok su roditelji morali iz svog džepa pokrivati troškove takmičenja i treninga, pa da omoguće svojoj djeci ostvarivanje sportskih rezultata.
Također, od sada će svako morati pravdati finansijska sredstva koja dobije. Odmah, čim se završi projekt, morat će opravdati račune, u protivnom će biti skinuti sa budžeta.
Prvi rezultati tog novog pristupa su već vidljivi. U sportu imamo preko 70 prijava za javni poziv manje. Dakle, ove godine nisu se prijavili svi oni koji nisu mogli dokazati da su novac trošili namjenski, te svi oni koji ga nisu htjeli ulagati u djecu.

Odmah ste morali suočiti sa problem finanasiranja sedam strateških institucija kulture od značaja za BiH. Bili ste konkretni i dali svoj doprinos rješavanju trenutnih problema sa kojim se susreću neke od ovih institucija. Kako vidite dugoročno rješenje ovoga problema, naročito imajući u vidu nedostatak volje da se ovo riješi na nivou BiH?

Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo je nedavno objavilo analizu finansijskog stanja šest institucija kulture od državnog značaja: Zemaljskog muzeja BiH, Historijskog muzeja BiH, Umjetničke galerije BiH, Muzeja književnosti i pozoriše umjetnosti BiH, Kinoteke BiH i Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u BiH. Iz naše analize jasno se vidi da jedino Kanton Sarajevo vodi brigu o ustanovama koje bi po definiciji trebale biti predmet brige cijele države. Jedino mi imamo u našem budžetu osiguran novac za njihovo funkcionisanje. Federacija je u rebalansu budžeta ukinula sve grantove za kulturu. Finansiranje sa nivoa države već godinama koči politika. Mi ćemo naravno nastaviti da podržavamo ove ustanove, ali je nedopustivo da bh. kultura bude briga samo jednog kantona.

Šta je rješenje?

Potrebno je naći sistemsko rješenje, izvore prihoda koje će omogućiti njihov neometan rad. Insistirat ću na tome da se i druge institucije i drugi nivou vlasti uključe u riješavanje ovog problema. Interes da nam pomogne je već iskazala međunarodna zajednica i meni su se odmah nakon što smo objavili pomenutu analizu javili ambasadori zemalja Kvinte. Računam dakle i na njihovu pomoć.

Vaše ministarstvo je osnivač i glavni finansijer brojnih kulturnih institucija u Kantonu Sarajevo. Kakvo je tu stanje, koliko se troši sredstava za njihovo finansiranje i koliko ste zadovoljni stanjem u njima? Često imamo prigovor da se tu gotovo sva sredstava troše na plate i tehničke troškove održavanja, a premalo na ono zbog čega i postoje – produkciju i programe...

Kako u sportu tako u kulturi, budžetski novac moramo trošiti pametnije i pravednije. Uzmite u obzir samo ovih šest ustanova od državnog značaja. Ne može neka ustanova isplaćivati 40 hiljada KM po ugovorima o djelu. Ne mogu neke ustanove biti skoro u cjelosti finansirane iz budžeta KS, dok drugima ne dajemo ni polovinu potrebnog im novca. Ići ćemo na to da svaka ustanova dobija proporcijonalno isti iznos, dakle da svaka uz pomoć KS može isplatiti isti broj plata svojim uposlenicima.
Za dobijanje sredstava po osnovu javnog poziva neophodan će biti, pak, kvalitetan projekat. Tu neće više biti prostora za korištenje sredstava isključivo da se isplati plate.

U posljednje vrijeme se puno vodi rasprava o odnosu politike i kompetencija u javnim ustanovima i institucijama. Kako tu osigurati interese politike, ali i potrebe da kulturne institucije vode znalci u svome poslu?

Kulturne institucije ne služe i ne trebaju služiti interesima politike. Mislim da se na čelu naših kulturnih ustanova i institucija nalaze vrhunski stručnjaci koji odlično znaju svoj posao i taj pristup apsolutno ne treba mijenjati.

Sarajevo je kulturni i turistički brend u regiji i svijetu. Kako to dalje unapređivati, pa da šira zajednica ima što veće koristi od toga?

Prije svega, kultura se u Kantonu Sarajevo, nažalost, svela na jednu općinu - Centar. A mi u svakoj općini imamo prazne domove kulure i druge prostore pogodne za razne kulturne aktivnosti. Moj cilj jeste da im vratimo život. Da se predstave igraju ne samo u Centru već i na Ilidži i u Hadžićima. Da se koncerti održavaju u sportskim dvoranama u svim općinama. Ne možemo razvijati kulturu samo od Marjin Dvora do Sebilja. Želim da stanovnici svih općina budu ravnopravni i da imaju jednak pristup kulturnim i sportskim događajima.
Druga stvar kojoj mislim da moramo posvetiti više pažnje je podrška mladim, neafirmiasnim umjetnicima. U našem kantonu živi i radi veliki broje talentovanih mladih ljudi. Moramo im pomoći da se razvijaju, moramo ulagati u njih. Više puta sam govorio da su umjetnici najbolji ambasadori Kantona Sarajevo, zato vrijedi ulagati u jednu novu generaciju da održimo taj brend Sarajeva kao mjesta s bogatim kulturnim životom.

Ima udruženja, kolektiva i pojedinaca koji su navikli da crpe novac iz budžeta a da zauzvrat ne nude nikakve kvalitetne sadržaje. Govorio sam o sportskim klubovima koji isplaćuju plate zaposlenicima umjesto da ulažu u djecu koja kod njih treniraju. Isto tako, ima kulturnih radnika koji smatraju da imaju monopol na kulturu, da im novac iz budžeta jednostavno pripada. Ja sam od samog početka bio odlučan: neću tolerisati ovakve pojave!

Dokle se stiglo sa primjenom Uredbe o stranim poticajima u filmskoj industriji? Od toga se puno očekuje, kako u filmskim krugovima, tako i u čitavoj kreativnoj industriji Kantona Sarajevo...

Nedavno sam održao jedan sastanak na tu temu sa predstavnicima filmske i tv industrije. Složili smo se da kreativne industrije imaju veliki potencijal u stvaranju novih radnih mjesta i ekonomskog rasta. Čak pet posto od ukupno zaposlenih u našem kantonu je vezano upravo za ovaj sektor.
Ona konkretna podrška koju Ministarstvo može u ovom trenutku ponuditi kreativnim industrijama su subvencije za snimanje filmova i TV serija. Cilj ovog programa je ne samo povećati obim kvalitetnog filmskog i TV sadržaja, ali i stvoriti nova radna mjesta i osposobiti mlade za rad u savremenim privrednim granama kreativnih industrija. Do kraja godine za te namjene planiramo izdvojiti 500.000,00 KM.
Računamo naravno i na priliv direktnih stranih investicija kroz koprodukcije i privlačenje mobilnih produkcija, i to će svakako biti neki naredni etap našeg rada.

Važan segment umjetničkog i kulturnog djelovanja je nezavisni sektor. Čini se da je on, naročito u doba ove krize, ponajviše ugrožen, a istovremeno je jedan od vitalnijih segmenata kulturne produkcije u Sarajevu i BiH?

Kao što sam već rekao, kriza je pokazala neuređenost pojedinih oblasti kulture, među njima statusa slobodnih umjetnika, glumaca, likovnih umjetnika, dizajnera. Od rata naovamo likovni umjetnici i dizajneri ne postoje u zakonodavstvu i mi danas ne znamo ni ko su i čime se tačno bave. Ne znamo čak ni koliko ih ima. Osnovna stvar je dakle da zakonski uredimo ovu oblast, pa da svi oni steknu zakonski garantovana prava. Dalje, više pažnje ćemo morati da posvetimo i radnom statusu, naprimjer, glumaca i to je bila jedna od tema mog razgovora sa uposlenicima Kamernog teatra i Narodnog pozorišta.
Posla u tom segmentu definitivno ima, ali mislim da sam u svim zainteresovanim grupama pronašao ozbiljnog partnera.

U jednom od intervjua govorili ste i o pristisku jedne grupe kulturnih radnika na Vas. O čemu se tu radi i ko su ti ljudi?

Nisam govorio samo o pritisku kulturnih već i sportskih radnika, uglavnom svih onih koji su udobno živjeli na budžetu i kojima ne idu u prilog nikakve promjene postojećeg sistema. Ima udruženja, kolektiva i pojedinaca koji su navikli da crpe novac iz budžeta a da zauzvrat ne nude nikakve kvalitetne sadržaje. Govorio sam o sportskim klubovima koji isplaćuju plate zaposlenicima umjesto da ulažu u djecu koja kod njih treniraju. Isto tako, ima kulturnih radnika koji smatraju da imaju monopol na kulturu, da im novac iz budžeta jednostavno pripada. Ja sam od samog početka bio odlučan: neću tolerisati ovakve pojave. Javni novac treba služiti unapređivanju kulture i sporta u Kantonu Sarajevo, a ne osiguravati udobnu egzistenciju povlaštenoj kasti.

I za kraj jedno šire pitanje. Živimo u vremenu gdje se susreće tradicionalno i moderno, globalno i lokalno. Kako tu imati balans između našeg i svjetskog? Recimo, veliki slikar Ismar Muzejzinović smatra da Sarajevo još uvijek nije prevazišlo fazu provincijalne svijesti u odnosu na centre oko nas (npr. Zagreb i Beograd) i nije u stanju samo da valorizira i stavlja na svoje mjesto svoje velike umjetnike, pojave i djela. Zbog toga najčešće to prepoznajemo kada neki od tih umjetnika umre. Imate li Vi komentar na ovu tvrdnju?

Mislim da je osnova tog problema još uvijek rasprostranjeno mišljenje da je tuđe bolje od našeg. Smatramo da ono što je „naše“ ne zaslužuje pažnju, da je manje vrijedno, provincijonalno. Dogodi se tako da jedan Safet Zec ima izuzetno posjećenu izložbu u Veneciji, a kod nas je to ime nepoznato prosječnom čovjeku. Jedna od posljedica ovakvog pristupa jeste i odnos vlasti prema kulturi i sportu. Ulaganja u ove dvije oblasti su ono čega se sve vlade najlakše odriču. Po meni, ovo je pogrešan put. U zemlji u kojoj nas još uvijek više dijeli nego spaja, kultura i sport trebaju biti naš najveći ponos.

(DEPO Portal/ak)