S teškom mukom ponovo sam gledao TV intervju od prije devet godina. Nakon toliko prohujalih ljeta, otkrivam da su poruke što stižu sa ekrana još snažnije, još strašnije. Sada sam čvrsto uvjeren da holandske kolege nisu pogriješili kada su Twan Huysa proglasili za žurnalistu 2011. godine. Ni kada su ocjenili da je jedan od najboljih svjetskih novinara napravio intervju koji ima povijesnu vrijednost.                     

Sagovornik vještog TV mahera bio je suvonjavi čovjek, prorijetke sijede kose i gustih brkova istog kolora. Njegovo lice ukazuje se, gotovo, kao drugo ja Ratka Mladića na svakom pojavljivanju pred Tribunalom u Hagu.
 

Znam, nije vam bilo teško pogoditi da je kolega Huys pred kamerama razgovarao sa Thomom Karremansom, pukovnikom holandskog bataljona, koji je pod zastavom Ujedinjenih nacija trebao da osigurava zaštićenu enklavu Srebrenica. Bio je to Karremansov drugi intervju nakon Bosne, i posljednji.

U prvom iz 1999. godine bio je toliko neuvjerljiv da je izazvao žestoko reagovanje holandskih TV gledalaca. Već 25 ljeta luta po svijetu i sada je u Španiji, gdje u nekom mjestu na čuvenoj Costa Blanci živi na tajnoj adresi. “Piano player” ili pijanista, kako se, na čuvenom TV snimku iz jula 95. drhteći od straha, predstavio Mladiću, objasnio je da se za toplu južnu zemlju odlučio zbog neugodnih scena koje je doživljao po amsterdamskim lokalima. Izvjesno je da je mislio da su se među akterima, po njemu, grubih scena dobacivanja, vrijeđanja, u kojima se spominjala i njegova smrt, nalazile i bosanske izbjeglice što su dobile azil u Holandiji. Zbog toga se odlučio skloniti na sigurno. 

Prije TV novinara, njega je četiri godine ranije pronašao i reporter jednog visokotiražnog dnevnika iz Amsterdama. Tada ga je Karremans glatko odbio. Ljutiti novinar osvetio se informacijom o susretu, naglasavajući da se to zbilo na čuvenoj spanskoj Cota Blanci, gdje živi na hiljade penzionera iz hladnih sjeverno-evropskih država.

Spomenuo je kolega još i to da je Karremans sličnu međunarodnu vojnu misiju predvodio osamdesetih godina u Libanonu, iako nije zadovoljio na psihološkim testovima iz stresnih situacija. Slično je bilo i pred odgovornu vojnu dužnost u Srebrenici, navedeno je u tom tekstu, jer je brkati pukovnik bio u fazi razvođenja od ranije supruge i samim tim bio je psihički labilan. 

I pored svega, viši holandski oficiri, kao i šefovi iz UN, odlučili su da živote ljudi u opkoljenoj bosanskoj enklavi povjere takvoj ličnosti. Isuviše je kasno da se upitamo šta bi bilo da je neko drugi komandovao umjesto Karremansa?! Da li bi i tada osam hiljada ljudi bilo pobijeno?

Pukovnik zvani hrabrost kazivao je nagrađenom kolegi Huysu da mu je u Španiji dobro, ali da plažu radije mijenja golf-igralištem gdje ga manje  prepoznaju. Vispreni reporter pitao je zašto onda ne promijeni izgled, kao da prvo obrije upadljive sijede brkove koje su mu bile zaštitini znak i prije Srebrenice. Karremans se ustezao, pokazivao neodlučnost kao onda pred Mladićem, i brzo je prešao na drugu temu tvrdeći da je mjesec dana pred Srebreničku tragediju, još u junu 1995., tražio da se njegov bataljon povuče, jer više nije bilo uslova za obavljanje vojnog zadatka. 

Preplanulog lica, zavaljen u kolonijalnu fotelju, pletenu od bambusovog drveta, bivši oficir vojske Kraljevine Holandije odjednom kao da je uzdrhtao kada ga je novinar upitao da li se uplašio Ratka Mladića. Nervozno je odgovorio, u stilu kao nije za sebe, nego za 30 vojnika sa plavim šljemovima koje su napadači na Srebrenicu zarobili, te da u tom trenutku nije znao za sudbinu još 25 svojih potčinjenih. Brinuo je, prisjeća se, zbog prijetnji Mladićevih ljudi da će ih preklati kao svinje nagovještavajući da će isto učiniti sa muslimanskim borcima. 

A, zašto je, onda, tresući se pred Mladićem, nakon njegovih bučnih prijetnji i vrijeđanja, odgovorio da je samo “piano player” i da se na svirača klavira ne puca? Kroz smijeh je objašnjavao da je to bilo glupo od njega i da ne zna zašto je to rekao. 

Isto tako je tvrdio da je bio strašno umoran kada su mu, nakon Mladićeve tirade ucjena i konačne kapitulacije holandske komande u Srebrenici, onako rastresenom, gotovo na silu u šake ugurali času sa rakijom. Po onome što se vidjelo na tom snimku srama plavih sljemova, Karremans kao da je jedva dočekao da se kucne i nazdravi sa srebreničkim egzekutorom.
 

TV novinar pitao je dalje Karremansa da li je bio svjestan da sudbinu 30.000 ljudi daje u ruke krvnicima, jer ga je na to upozorio njegov potčinjeni, koji je već vidio prve egezekucije nedužnih civila. Ustežući se odgovarao je da je razmišljao i o toj mogućnosti, ali da su oni bile nemoćni. Sa 334 vojnika, šta je mogao protiv desetostruko jačeg neprijatelja? 

Ukočio sam se od lakoće kojom je oficir sa brkovima objašnjavao kako je 22. jula 1995.godina napustio Srebrenicu sa ukusno upakovanim Mladićevim darovima. Karremans je tada vodio igru i pravio veselu atmosferu na rastanku, pitajući krvnika da li su to pokloni i za njegovu ženu. Poslije je u Zagrebu, na konfereniciji za novinare, izjavljivao da je svjesno sarađivao s Mladićem na transportovanju nesretnih Srebričana, jer nije želio da gleda tugu u krugu kampa holandskog bataljona. Najsramnija je bila izjava da on u Bosni nije vidio razliku izmedju “bad” i “good” guys. Izjednačio je žrtve sa zločincima. Sada se vadi da su mu papir s tim riječima, koji minut pred nastup pred žurnalistima, uvalili viši oficiri.
 

Pričao je penzionisani pukovnik još nadugo i naširoko i bez imalo predomišljanja odlučno odbio svoju krivnju. Tvrdi da je nakon ovoliko godina od Srebrenice jedino razočaran u neke kolege koji su pokušali da uprljaju njegovu vojničku čast i besprijekornu karijeru. 

Samo je zastao kod pitanja očekuje li da bi mogao biti optužen za svoju ulogu u najvećem masakru u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Uz uzdah je priznao da očekuje da će najvjerovatnije ubrzo biti pozvan pred Vojni sud u holandskom gradu Arnemu. Nakon odluke suda u Den Hagu da pozitivno odgovori na tužbe Hasana Nuhanovića, nekadašnjeg prevodioca u holandskom bataljonu u Srebrenici, te nasljednika Rize Mustafića, o odgovornosti holandskih vojnika za smrt članova njihovih porodica.

U ovih proteklih frtalj stoljeća, dok se još ukopavaju žrtve, znamo koliko je odgovarao Thom Karremans. Kako vrijeme prolazi sve teže se oteti dojmu da Evropa i Ujedinjeni narodi čine sve da se Srebrenica i njena povijesna tragedija zauvijek zaborave. Da se okrene novi list koji neće podsjećati koliko smo naivni bili kada smo mislili da svijet neće dozvoliti da se usred Starog kontineta, kolijevke civilizacije, ljudi kao zečevi ustreljuju pred TV kamerama.

Sve se pred juli 2020. i dvadeset i pet teških ljeta neizliječene boli Srebrenice i svih dobrih ljudi završava u stilu – mir, mir, mir, niko nije kriv! 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
          

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook