Mnogo se prašine diglo, a diže i dalje, oko najavljene mise za žrtve Bleiburga, koja bi se trebala održati u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu, u sobotu, 16. maja. Među onima koji dižu svoj glas protiv ovog događaja je i mlada Sarajka, potomak žrtava Vjekoslava Maksa Luburića, koja se tim povodom direktno obratila gradonačelniku Abdulahu Skaki, uputivši mu nekoliko neugodnih pitanja u postu na svom Facebook profilu. 

Piše: Koštana Džinić-Mulović

Kao direktni potomak pet žrtava Luburića, koje se vjerovatno rotiraju kao turbine u zemlji, želim i moram radi svoje savjesti da postavim pitanje gradonačelniku Skaki:

1. Kada će žrtve vašeg režima imati pravo da na dostojanstven način obilježe svoje stratište u koje se pretvorilo cijelo Sarajevo i pravo na sjećanje?

2. Da li Vas je imalo sramota da dozvolite flertovanje sa ustaštvom zapakovano u molitve za egzekutore?

3. Možete li mi dati uputstvo kako da se ponašam kada odem na grob jednoj baki na kojem stoji pored njenog imena i imena njene dvojice braće koji su pogubljeni u noći sa 4. na 5. april te 1945.?

4. Kako i šta da uradim kada odem na grob njene sestre kojoj su Luburićeve sluge kao trudnici par dana pred porod proboli bajonetima utrobu, da dobro ste pročitali, izražavam se u množini, bajonetima, dok su njih dvije prevrtale leševe na Marijin Dvoru. Tražile su svoju dvojicu braće koji su odvedeni na pogubljene. Nisu ni slutile da su prošle pored njihovog stratišta na Skenderiji. Jedan je živ ispeglan, drugi raskomadan i nikada pronađen u masovnoj grobnici negdje oko Darive. Tražila je košulju na tanke svijetlo plave prugice koju mu je opeglala i u kojoj je odveden... Nikada ni dugme od njega nije našla...

5. Kako da odem na grob dedi koji je odveden tih dana put Jasenovca tačnije na strijeljanje, na Gradinu nakon što je imao „turneju“ po svim „eminentnim“ ustaškim logorima, kao primjer ostalim članovima sarajevske ilegale?

6. Šta da radim kada stignem i do mezara drugog dede na Barama koji je oprobao torturu sličnih Luburuću do konačnog Aušvica kao neosporne činjenice u svim vremenima?

7. Da li da i dalje ponosno čuvam uspomene i brišem prašinu sa šestoaprilske nagrade uručene jednom od njih ili treba da i ja prisustvujem molitvi?

Unuka: Dušana Kukića, Ljubice Terzić, Darinke Terzić, Konstantina Mijatovića, Muje Džinića, jedne nerođene Sarajke i dva Terzića jednog živog ispeglanog, drugog živog raskomadanog, kći Hasana Džinića i Branke (Kukić) Džinić, tu sa Skenderije iz Sarajeva Koštana Džinić Mulović.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)