Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Već davne 1986. godine, negdje u decembru, u Sarajevu je organiziran jedan rođendanski parti koji je sablaznio tadašnju partijsku, ali čaršijsku javnost. Istina, tada nije bilo interneta i društvenih mreža, pa je priča, kroz pismo grupe „anonimnih i zabrinutih studenata“, objavljena tek početkom 1987. godine u beogradskoj „Politici“ pod naslovom „Maskenbal u crnim košuljama“. Potom se nastavila objavljivati u sarajevskom „Oslobođenju“, ali i u drugim tadašnjim jugoslavenskim medijima. Bio je to čuveni „fašistički rođendan“ na kojem je grupa tada mladih studenta dekorirala i opremila jedan sarajevski stan fašističkim obilježjima, uz muziku i filmove iz vremena nacizma. 

Javnost je bila šokirana, danima su, u duhu tog vremena, održavani sastanci sa studentima sarajevskog univerziteta, gdje su partijski ideolozi buduće akadamske građane upoznavali sa svom štetnošću tog privatnog događaja koji je postao društveni. Objavljena su i imena učesnika partija, koji su tih dana prolazili kroz pravi javni linč. Neki od njih bili su u tadašnoj službi državne bezbjednosti, ali i javnosti morali su davali izjave o svome pokajanju, dok je četvero njih isključeno iz Saveza komunista BiH. 

Bijaše to skandal kakav Sarajevo dotad nije vidjelo i svi su se utrkivali ko će više i jače pljunuti po učesnicima partija. Uzalud su njegovi organizatori govorili da je bilo riječ o ironiji i nekoj vrsti privatno-umjetničkog performansa. Bili su javno izblamirani i kažnjeni, bez ikakvog prava na odgovor.

Samo godinu-dvije kasnije počinje proces raspada komunizma i učesnici ovoga rođendanskog partija postaju pozitivni junaci u (alternativnoj) historiji grada. Demokracija je zakucala na vrata propadajuće Titove Jugoslavije, ukinut je verbalni delikt, pa su se vrste javnih sloboda vratile javni život. U takvom ozračuju „Fašistički rođendan“ počeo se tretirati kao jedan simpatični hepening razuzdane sarajevske mladeži. Treba li reći da su neki od aktera ovoga partija danas značajne ličnosti javnog i kulturnog života BiH i regije?

Ovih dana jedan drugi rođendanski parti izazvao je gotovo isti publicitet, ako nije i veći, imajući u vidu današnju brzinu medija i distribuciju sadržaja putem društvenih mreža. Ima i drugih bitnih razlika između ova dva događaja, ali su reakcije iste kao i slučaju „fašističkog rođendana“. Učesnici privatne zabave nazvane „korona dernek“ izloženi su bjesomučnoj javnoj kritici u kojoj ima i elemenata javnog linča. Neki od njih su već platili i cijenu svog učestovanja na njemu:  brzopotezno su smijenjeni ili će tek biti smijenjeni sa svojih trenutnih javnih funkcija. 

Ali,  evo da stvari poredamo i malo drugačije. 

Sarajevo, grad u kojem se događao inkrimirani slučaj, nalazi se već drugi mjesec u "vanrednom stanju" i pod svim vrstama zabrana, uključujući i zabrane okupljanja na javnim mjestima i ugostiteljskim objektima. Također, nadležene službe su upravo taj dan izvijestile kako već peti dan nema novozaraženih, dok je broj oporavljenih veći od broja oboljelih (ukupno četrdesetak), Isti dan su sa radom počele i brojne radnje i trgovine, praktično sve osim ugostiteljskih objekata, te kulturnih i sportskih događaja.

Sam parti bio je kršenje trenutnih mjera koje sprovodi država u borbi protiv virusa koji je privremeno poremetio život svugdje u svijetu, pa i kod nas. Gledano iz te perspektive, ovaj „korona dernek“ je za nedvosmislenu osudu.

Šta se tamo događalo? Dvadesetak ljudi iz Sarajeva, ali i RS-a je zasjelo, jelo se i pilo i družilo uz muziku, znajući da se radi nešto što je u tome trenutku zabranjeno, kao što su sarajevski studenti znali je da to što rade na „fašističkom rođendanu“ zabranjeno. Muzika im doduše nije bila ista, studenti su slušali Lili Marleen i progresivni punk, dok su se junaci priče iz „korona derneka“ opuštali uz Halida, Šerifa, Koketa i slavuja lakih nota Harija Varešanovića. Dok nisu stigli novinari i murija pa im pokvarili dernek. Sve o tome šta je bilo dalje, zna čitava BiH, i šire. 

 
Kako ćemo na ovo gledati za nekoliko godina, možda čak mjeseci? Vjerovatno kao još jedan simpatični događaj, novi prilog (alternativnoj) historiji grada u kojem se grupa građana, nakon duge izolacije, dobrih ali i još više loših mjera države koja se guši u svojim korupcijskim aferama, odlučila pobuniti protiv toga. Ne toliko organizirano, nego po osjećaju, braneći svoje pravo na slobodu, zajedničko druženje i druge hedonističke navike. Kao što Koke brutalno iskreno reče – 40 dana nisam nigdje izlazio, nisam mogao odoljeti. 

Uradili su to u privatnom objektu, svojim novcem i na vlastiti račun. Neki ozbiljni sociolog dat će možda i dublju ozbiljnu dimenziju ovom događaju, dimenziju koja sigurno nije bila ni u primislima akterima dok su slušali Šerifovu izvedbu pjesme „Moj živote“, da su bili akteri subverzivnog društvenog eventa, pioniri otpora protiv totalitarnih praksi i metoda koje vlasti, i globalno i lokalno, pokušavaju trenutno da nemetnu ljudskoj vrsti putem širenja straha od „opasnog virusa kojem nema lijeka“. Naravno, naša vlast nema kapacitet za takvu društvenu operaciju, koja prijeti globalnoj zajednici i koju filozof Boris Buden maestralno nazva „generalna proba“ za novo društvo u kojem ljudi mogu zauvijek izgubiti svoja prava i slobode. Ovdašnja vlast je pod ozbiljnim otužbama za korupciju i pljačku tokom tekućeg "vanrednog stanja", pa im onda jedan ovakav rođendanski parti dođe kao savršeno oružje za skretanje pažnje javnosti sa njihovih djela i prljavih ruku. Zato, da citiramo jednu staru izreku - neka visi Pedro!

Kao što narodnjaci vole reći, kolo sreće se okreće. Danas su doktori, ministri, pravnici, privrednici, ali i „kontroverzni biznismeni“, kao i naše velike pjevačke zvijezde sa „korona derneka“ žrtve linča javnosti koja je u vinklu društvenog virusa histerije zbog nepoznate bolesti, a sutra će vjerovatno već biti simpatični likovi koji su poželjeli slobodu i, u duhu bratstva i jedinstva, složno pjevali o njoj sve dok ih murija nije opkolila i pohvatala na djelu. Baš kao u pjesmama Seje Seksona, scenarijima Abdulaha Sidrana ili pričama Darija Džamonje.

I ljudi koji su hrabro ispisali jednu stranicu (alternativne) historije grada, kao događaja po kojem se prepoznaje slobodarsko Sarajevo. I bez obzira na žrtve, za nadati se ovaj put bez ljudskih.

Njima u čast neka ide ova pjesma.

(DEPO Portal/ak)