Ushićen sam saznanjem da ćemo biti pripadnici generacija koje su imale rijetku čast da na ovim prostorima dožive, čak, dvije vrste karantina. Prva je bila ona ratna, kada si znao odakle dušmani pucaju i kada su se mogli vidjeti i golim okom. Druga karantena još teče, a što je najgore dušmane niti vidiš, nit čuješ. 

U pravom ratu si sretan što imaš preko 65, jer ne možeš biti ni trećepozivac u rezervi, kako mi nedavno objasni kolega Goran Milic, a u ovom virusali boju preklinješ te staračke decenije. Zbog njih si u posebnoj izolaciji. Opasniji si za neke više nego onaj hajvančić što se krije iza velikih slova COVID-19...

A izolacija kao izolacija, polagano postaje halucinacija. Evo, meni se priviđa, ili u sve blijeđa sjećanja vraća jedno ljeto kada sam bio po ko zna koji put u svom životu omađijan mirisima od kojih je svaki Sarajalija, Bosanac i Hercegovac postao teški ovisnik do sudnjeg dana.

Dakle, bilo je to ovako. 
...Odmah znaš ko nije pravi.

- Hoćes deset u pola?- pita konobar.
- Ma ne, hoću veliku porciju!
- Pa, to ti je velika u pola somuna...Može jogurt,kefir?
- Hvala, bolje bi išao neki hladni sok…

E kada to čuju neumorni trkači između stolova na sarajevskoj Baščaršiji, padne im mrak na oči.

- Čuj, papka, majke ti, traži limunadu uz ćevape! Pa gdje si to vidio – mrmlja član osoblja neke od ćevabdžinica sebi u bradu. Od ovoga jedino je još veća “uvreda” kada majstore rolovanog mljevenog mesa zapitaju:

- A kakvu ribu imate? Riječnu ili morsku?

Tada pucaju svi okovi namještenog lijepog ponašanja.

- Dragi gospodine, ovo vam je ćevabdžinica, a ako vam je do ribe ili do zajebancije, to vam je dvije stotine i nešto kilometara u pravcu Makarske.

Jedva sam jednog ljeta uspio spriječiti šaketanje između razjarenog konobara i mog gosta stranca kojeg je osvojio miomiris roštiljskog dima što ga je podsjetio na riblje fešte uz rodnu nizozemsku obalu.

- Kod nas, Paul, kako me zovu, ovoliko dima ima jedino kada spremamo kibeling. Isitnimo kabeljau i onda, kao i vi vaše ćevapčiće, vrtimo kibeling u nekoj vrsti friteze. Puni su ulja i ukusa.

A, sada ja, kao kulinarski prevodilac... Kibeling je vrsta ribljeg jela koje se pravi od bakalara. Dakle, isitne bakalarčića, komadiće malo bace u brašno i onda u ulje… Pa, gdje će mu duša – kako je to isto kao naši ćevapčići?! Ne dao bog da sam sve ovo preveo mom omiljenom ćevabdžiji, bilo bi krvi do koljena.

- OK, Jerun, probaj ti prvo pet u pola, pa ako ti se svidi, idemo dalje – oprezno mu predložih.
- A gdje je sos?
- Kakav sos?
- Hobotnice ili riblje marinade?
- Uz ovo ti ide samo crveni luk ili kajmak, a može i kiselo mlijeko – strpljivo uzvraćam.
- Hm, čudno – mrmlja. 

Oči kao da su mu se raširile od straha dok drhtavim rukama reze reš pečeni ćevap na sitnije dijelove. Kao da se igra s komadićima mesa, ne prinosi ustima. Počeo se već igrati i sa mojim živcima.

- I?
- Samo čas da se ohlade!
- Pa, štos je da budu vreli...
- Evo, sad ću. Mmmm, uh što je ovo dobro! Pa to je totalno drukčije od kibelinga.

Dobri moj Jerun, poručivao sam mu još tri puta “malu” u pola. Smazao je gotovo bez mlijeka. Nije imao vremena za gutljaje od slasti zalogaja našeg najpoznatijeg roštiljskog produkta.

Sarajevska Baščaršija postaje u ljetnim danima veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe koliko hoćeš puta u proteklom životu. Samo sam jednom uspio odoljeti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. 

Eh, da mi je pronaći nekog ko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni McDonald's i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga. 

Ako je išta u Sarajevu i Bosni vječno i ako može u miru da traje duže od 50 godina, onda je to samo deset u pola, ili porcija sudžukica, malih tankih kobasica ispunjenih najfinijim telećim mesom. U svakom ovdašnjem ratu postojali su snovi o ćevapima u prekidu pucanja. Tada deset u pola nije određivalo nacionalnu pripadnost. To je vazda zajednička nacija i religija. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad.

Svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine hiljada ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda. Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije Bosanaca rođenih tamo negdje u bijekom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom ćevapčića osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa curokotom.

...Hej, stani malo sa halucinacijama! Bolje ti je pitaj se da li ćeš ikada više ćevape valjutati po razmazanom kajmaku na vrelom somunčiću i zalijevati kiselim mlijekom? 

Upitaj se da li će i kada će roštilj pobijediti koronu? I hoće li opet onaj Solak imati nešto protiv nas 65 plus.

E, da mi je danas biti 65 minus!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook