U muzici je corona jednako važna, koliko i svaka druga oznaka, ne samo da je važna, nego se mora odslušati, doživjeti, "odsvirati". Coronavirus...Corona je u muzici u stvari produžena notna vrijednost, a može se naći i na noti, kao i na pauzi. Ponekad je kompozitori napišu na taktnoj crti, u sred muzike sve malo zastane, pa onda ponovo krene. U svakom slučaju, kad se corona desi u muzičkom tekstu, kompozitor ju je baš tu i zamislio, namjenski postavio... ko zna, ko nama "piše muziku", i zašto je baš u našim životima, baš sad, napisana corona - kaže u razgovoru za Fenu violinistica Violeta Smailović Huart, Sarajka sa adresom življenja u Parizu.

Kao ilustraciju navodi početak poznate 5. Beethovenove simfonije, zatim coronu na četvrtinskoj pauzi, i coronu na taktnoj crti, gdje se nakon nje tempo promjeni iz brzog u polaganiji.

Opisujući francusku prijestonicu u vrijeme koronavirusa, u stvari ono što iz potpune izolacije, može primijetiti kaže kako je sve na izgled isto, a u mnogo čemu drugačije.

- U stvari, najviše se čuje tišina! Ne čuje se ništa drugo osim tu i tamo glasova djece i cvrkuta ptica. Ogromna je promjena u odnosu na inače. Prije svega, u uobičajenim uslovima, ja provodim jako malo vremena kod kuće. Koncerti, probe, a i rad sa studentima su učinili da sam prečesto na putu, i to u raznim bučnim prevoznim sredstvima, od aviona, pa do metroa - pojašnjava sagovornica razliku u njenom načinu života prije i tokom globalne pandemije koronavirusa.

Dane u izolaciji provodi u kući sa suprugom i sinom. Kaže kako ne razumije one koji govore da im je dosadno ovih dana.

- I ne znajući, žrtve smo savremenog društva koje nas uči i navikava da je 'imati' jako bitno i to još od prvih dana života. Tako, od praznika do praznika, preko brojnih sniženja, pa sve do rođendana se redaju ogromne 'potrebe' za nabavkom svega i još nečega, a sad nas je priroda na brutalan, a efikasan način 'obavijestila' o tome koliko je važno i ne baš uvijek jednostavno uopšte 'biti', kako nema specijalne barijere koja štiti viši stalež, funkcionere, državnike ili bogata naselja i gradove, tako da je svo 'imati' dobilo sasvim jednu drugu svjetlost. Ja u tom svemu nalazim, kao i oduvijek, rješenje u umjetničkom izrazu jer je taj moj život u i oko muzike za mene i 'biti' i 'imati' ujedno, na svu sreću, muzike nam je puna kuća! Konačno imam vremena studirati neka djela koja sam već godinama željela postaviti na svoj koncertni repertoar, a nisam stizala. Pri tom, nastavljam rad sa studentima, samo sve preko ekrana - iznosi razmišljanja o pandemiji coronavirusa u kontekstu savremenog načina života i svoj angažman tokom izolacije Violeta Smailović Huart, redovna profesorica na pariskoj Muzičkoj akademiji "Schola Cantorum".

Violetin sin Ilan svakodnevno ima časove klavira i violine sa njenim sestrama putem interneta (pijanistica Meira Smailović i violinistica Dika Smailović Bravničar, žive i rade u Ljubljani, op.a), pa onda uvečer "zasviraju" zajedno...

-Počeli smo i sa "Music On The String- Stay at home concerts", na kojima nam se, uz poziv, pridružuje publika, te kolege i studenti iz raznih zemalja. Među njima su i dvije moje studentice u Parizu, koje žive i rade u Sarajevu. Naravno, ni atmosfera, ni zvuk ne mogu biti na nivou koncerta u živo. Ali, ko zvukom violine uspije "dirnuti u dušu" i putem interneta, taj će biti samo spremniji za onaj život koji nas čeka nakon corone...A druženja s prijateljima, izlazaka, koncerata u živo, novih cipela i karmina, putovanja....biti će i toga opet, a nas jednog dana neće. Corona nas je primorala da budemo sami sa sobom više nego što smo navikli. To je u stvari ogroman luksuz na koji smo još i, ironijom sudbine, prinuđeni – zaključuje na kraju razgovora violinistica Violeta Smailović Huart.

(FENA/ad)