Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u petak, 3. aprila, mjesec dana nakon što je koronavirus i došao u neslužbenu i neprijateljsku posjetu Bosni i Hercegovini, okuražio se nakratko napustiti  samoizolaciju i izmiliti na bijel' dan. Istina, višenedjeljnu hibernaciju Džaferović nije prekinuo na sopstvenu odgovornost, nego na poziv, pa dakle i odgovornost, svog stranačkog šefa Bakira Izetbegovića.

Opet, lidera Stranke demokratske akcije na izalazak na čistu havu nije izmamilo ugodno proljetno popodne, nego potreba i obaveza da obiđe suprugu i stranačku kolegicu Sebiju Izetebegović, na njenim rezervnim položajima, isturenim komandnim mjestima, u dvorani "Zetra" i Građevinskom fakultetu, privremeno pretvorenim u izolatorije za oboljele od opake pandemije.

Ako smo dobro shvatili teško razumljiva, pitijski zagonetna saopćenja iz Kliničkog centra, u ovoj zdravstvenoj instituciji, pod kontrolom SDA, važnijoj od deset drugih, se liječe, odnosno usmjeravaju u druge bolnice, isključivo zaraženi ljekari i medicinsko osoblje, dok se obična sirotinja raja liječi, ili ne liječi u priručnim izolatorijima, nego umiru, tiho i skromno u svoja četiri zida, u krugu familije.

Zanimljivo je da predsjedavajući Predsjedništva BiH Džaferović nije obišao medicinske radnike u Zenici, ili rodnim Zavidovićima, izbornoj bazi, ništa manje izloženoj pandemijskoj pošasti, odakle je krenuo njegov nezaustavljivi, vrtoglavi, policijsko-politički pohod na državne visine. No, ako jeste zanimljivo, nije nerazumno: njegova će se buduća politička sudbina kreirati i određivati u Sarajevu, i to upravo u dogovoru bračnog para sa kojim je, poput svojedobno druga Tita ispred ranjenika na Neretvi, Džaferović jahao prošlog petka na čelu korone. Ne treba podsjećati (ili, možda ipak treba podsjećati javnost čije pamćenje seže od TV dnevnika do TV dnevnika) da je Džaferović na listu SDA za Predsjedništvo BiH uletio kada se (muška) glava porodice Izetbegović nije zakonski mogla kandidirati, a supruga mu iz nekih, navodno vanjskih razloga/pritisaka bila prisiljena odustati u posljednji čas.

I u kadrovskoj vrtešci za naredne izbore u Predsjedništvo BiH, vjerovatno će se okretati ista ova tri imena, a najviše ambicije, čini se, pokazuje direktorica KCUS-a koja novonastalu kriznu situciju obilato koristi za vlastitu promociju. Više je direktorica svih direktora u jednom trenutku imala polijepljenih samopromotivnih debilboarda po sarajevskim ulicama, nego što je KCUS izvršio testova na koronu nad građanima!

Iako bez ikakvih formalnih ovlasti i nadležnosti, doktorica Izetbegović je tokom službene šetnje sa mužem i Šefikom Džaferovićem kazala da je zahtijevala od Kriznog štaba Federacije BiH da uvede "vučićevski " represivno-restriktivni režim za građane. To je SDA-ov prpošni teklić Fahrudin Solak, komandant Civilne zaštite, odmah poslušno pokušao provesti, ali ga je u tome spriječilo protivljenje ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

 
Postoje, reći će neupućeni, u Sarajevu i druge medicinske institucije koje rade u vanrednim okolnostima, postoji i Opća bolnica "Abdulah Nakaš", mogao je, ako je već odlučio da protegne noge, Džaferović nju posjetiti i obići medicinske pogone, ljekare i pacijente u njoj. Neupućeni, međutim, ako takvih još uvijek ima, previđaju bitnu političku činjenicu - da je nekadašnja Vojna bolnica u stranačkoj raspodjeli medicinsko-zdravstvenog plijena još prije nekoliko godina pripala Savezu za bolju budućnost, pa SDA-ovi kadrovi, makar se radilo i o prvom među jednakim u kolektivnom šefu države, nemaju bogzna kakvog posla, niti ih čeka iskrena dobrodošlica  na "neprijateljskoj teritoriji".

Ta je bolnica u nadležnosti Fahrudina Radončića, koji je samo malo nakon što su se Džaferović i Izetbegović, na čelu sa direktoricom Sebijom prošetali izolatorijima, hodočastio kod svoga stranačkog direktora u bolnici na Marijin dvoru. Stranka demokratske akcije od ove je bolnice digla ruke odmah nakon što za svog mandata Sebija Izetbegović nije uspjela u razornoj, neronovskoj nakani da bolnicu, reformirajući je, "reintegrira", tj. ukine, a njene prostorne resurse privatizira i proda zainteresiranim privatnicima, prekaljenom medicinskom magu i iscjelitelju u Ejupu Ganiću, ako se dobro sjećam.

Demokratska fronta, treći stub bošnjačko-patriotskog tronošca, izborila se za mjesto ministra zdravlja u novoj kantonalnoj Vladi, koji, ministar, međutim, ne kontrolira niti jednu zdravstvenu ustanovu, izuzev onih privatnih čiji je vlasnik. (U Sarajevu u Ljubljani).

Stranačka privatizacija javnog zdravstva nije novi fenomen, niti je izmišljotina trenutno vladajućih političkih formacija. Ona je nepromijenjena konstanta, svih vlasti u posljednje tri decenije. Prije šest-sedam godina, nakon što je u požaru izgorio najveći i najvitalniji dio Kantonalne bolnice u Bihaću, u pomoć ovoj medicinskoj ustanovi pohrlili su iz Sarajeva, bez izuzetka, samo funkcioneri i članovi Socijaldemokratske partije BiH (u to vrijeme, 2010-2014) lidera vladajuće koalicije, dok su sve ostale sastavnice te koalicije (SDA, Radom za boljitak...) tragediju u Bihaću pratile ravnodušno i sa sigurne distance. U Unsko-sanskom kantonu u to je vrijeme na vlasti bila Socijaldemokratska partija, predvođena "nestašnim" guvernerom Hamdijom Lipovačom, još jednim džinovskim promašajem Zlatka Lagumdžije, pa je po inerciji i logici stranačkog dogovornog šibicarenja njena sudbina tebala biti rješavana unutar (samo) jedne stranke.

Od okončanja rata pa do danas, dakle punih dvije i pol decenije, u Sarajevskom kantonu poreski obveznici izdvajaju na godišnjoj razini oko 350 miliona maraka za funkcioniranje javne zdravstvene zaštite. Skoro deset milijardi maraka je za to vrijeme ulupano u zdravstveni sustav, a da pri tom niti jedan novi, kapitalni zdravstveni objekat nije izgrađen. Barem ne javni, privatni jesu nicali (značajan dio upravo zahvaljujući pokradenom budžetskom novcu) na svakom koraku. I šta imamo kao rezultat danas, kada od efikasnog funkcioniranja zdravstvenog sustava ovisi opstanak najšire društvene zajednice i svih njenih građana? Imamo potpuno disfunkcionalan, "raspar", neharmoniziran, autarkičan, partokratski sistem javnog zdravstva, u kojem ne zna desna šta radi lijeva, u kojem je improvizacija zamijenila čvrsto integriran zdravstveni poredak, a samovolja i osobna promocija, lično bogaćenje... izdignuti iznad, odnosno protiv interesa i zdravlja građana.

Izgrađen je sistem, bez sistema i reda, primamljiv kao stranački kadrovski i financijski "resurs" medicinskoj, farmaceutskoj i inoj mafiji, unutar kojeg bolesnik koji bi trebao biti u fokusu interesa, da bi prešao nepremostivi put od tačke A do tačke B, dakle od kuće do bolnice, mora proći nepodnošljivu, nerijetko smrtonosnu birokratsko-administrativnu golgotu. Računi za (ne)obavljeni posao, cijene za greške, pa i najkobnije, ne podnose se javnosti, ili tužiteljstvima, nego stranačkim vrhovima, u čijoj su funkciji i tužiteljstva. Bilo bi ohrabrujuće da je direktor Domova zdravlja ovih dana smijenjen zbog serije teških optužbi za nesavjestan rat sa smrtnim posljedicama, ali nije: sklonjen je da bi se ostavilo prazno mjesto favoritu nove koalicione družine.   

Izdvajanja za javno zdravstvo u Kantonu Sarajevo otprilike su nešto malo manja od ukupnog budžeta Tuzlanskog kantona koji je mnogoljudniji za 200-ak hiljada stanovnika. Istovremeno, Kantonalni fond za javno zdravstvo u Sarajevo raspolaže za deset puta većim budžetom od godišnjeg budžeta Bosansko-podrinjskog kantona (tristo i nešto miliona maraka u odnosu na trideset i nešto miliona). 

(Ovih je dana, kada je cijeli svijet zapljusnut smrtonosnom pandemijom, u svjetskim medijima objavljeno nekoliko bizarnih tekstova o Turkmenistanu, jedinoj državi u kojoj ne samo da nema zabilježenih slučajeva koronavirusa, nego je dekretom diktatorskog predsjednika Gurbanguly Berdimuhamedov zabranjeno u javnoj i privatnoj komunikaciji korištenje riječi "koronavirus". Predsjednik je inače autor knjige o biljnoj medicini, čiji je naslov otprilike "Korona između istoka i zapada" koji je službeno gradivo i priručnik za liječenje svih bolesti. Njegov prethodnik, bivši komunistički aparatčik, kasnije doživotni presjednik samostalnog Turkmenistana, Saparmurat Nijazov, svojedobno je ukinuo sve bolnice u zemlji, ostavivši samo jednu, važniju od deset ostalih, u glavnom gradu Ashgabatu. Nema dvojbi da bi se ove ideje, sa cenzurom vijesti o COVID-u19 i centraliziranjem bolničkog sistema u glavnom gradu, dopala nekim ovdašnjim doživotnim bošnjačkim porodičnim vladarima.)    

 
U ovim brojkama i konstatacijama iznesenim u prethodnom dijelu teksta prepoznajemo barem dvije dominantne devijacije ukupnog sistema upravljanja državom od strane vladajućih elita koje su u vremenu kriza, pogotovo ovako dramatičnih, vidljivije i pogibeljnije nego u takozvanim normalnim periodima.

Prva devijacija, odnosno potpuno iščašenje koje graniči sa paralizom, jeste što je vlast, govorimo o centralnoj vlasti parkiranoj na sarajevskim adresama, potpuno razmrvljena, podijeljena, bolje rečeno razgrabljena bez minumuma koordinacije, subordinacije, ili inkluzivnosti koja bi je učinila funkcionalnom i dostupnom građanima. Vlast se ne provodi u javnom interesu, ona se dijeli, sporazumno, "džentlmenski", a zapravo đuture i bez ikakvih kriterija. Vlast se uzurpira od stranačkih rukovodstava koji su se prethodno formalno, nerijetko po principu kartela, ujedinili u dubiozne koalicije u koje su ugrađeni paralelizmi i nemiješanje u poslove drugih. Ne odnosi se to samo na zdravstveni sistem, potpuno isti zaključak se može aplicirati na bilo koju oblast, ili insituciju jer je u svakoj od njih zaobiđen sistem odgovornosti prema bilo kome osim stranačkim šefovima. (To je ono što je veliki reformator i građanski mislilac Reuf Bajrović za kratkog ministarskog mandata kao ministar energetike i industrije nazvao "upravljanjem po vertikali".) 

Novo Vijeće ministara BiH, na čije se formiranje čekalo godinu i pol dana i koje je bilo uvjet za bilo kakvu međunarodnu legitimaciju države, funkcionira kao zbrdozdoljeni (prazan) skup uglavnom nekompetentnih slobodnih strijelaca, u kojem jedan ministar, ili ministrica, bez ikakvog straha da će biti sankcioniran serbez poništava prethodno usuglašene odluke državne Vlade. Može mu se, ili može joj se,  jer ga/je u stanju sankcionirati samo onaj, odnosno ni ona, unutar nadležnog stranačkog vrha. A to se ni u snu neće desiti.

Kada je lider Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović krajem ljeta prošle godine, skoro godinu dana nakon okončanja izbora, upitan kada će napokon krenuti ozbiljni dogovori oko formiranja državne i enitetske vlade, kazao je da treba sačekati "14. rujna (septembra) i vidjeti kako će se rasplesti stvari na Kongresu SDA". Iako niko nije imao dvojbi da će za predsjednika SDA biti ponovo izabran Bakir Izetbegović, ako ni zbog čega drugog onda iz trivijalnog razloga što je bio jedini kandidat, Čović je želio biti do kraja siguran koliko će Izetbegović izaći snažan nakon Kongresa i sa kolikim "pregovaračkim kapacitetom", i odriješenim rukama ulazi u pregovore u konstituisanju vlasti.

Nekoliko mjeseci kasnije, lider HDZ-a povjeriti će se stranačkom intimusu kako je najsretniji kada na pregovorima oko konstituiranja vlasti koji su se tih dana odvijali češće u Mostaru nego u Sarajevu, sa Bakirom Izetbegovićem sudjeluje i njegova supruga i stranačka kolegica. "Gospođa Izetbegović svaki put podsjeti muža šta je prošli put obećao da će uraditi i prisiljava ga da ispuni što je obećao", pojasnio je Čović. Njegovi suradnici, a i neki međunarodni zvaničnici u BiH, potvrdili su da direktorica sarajevskog KCUS-a ima vrlo dobre odnose i izdašne javne nabavke sa firmama koje se bave prodajom medicinske opreme a bliske su lideru Hrvatske demokratske zajednice. Otkako je doktorica Izetbegović ispoljila neobuzdane političke ambicije, predsjednik SDA se sve manje miješa u svoj posao, a kamoli u Čovićev, Dodikov, ili Radončićev!   

Moć i utjecaj Fadila Novalića, otužnog premijera Federacije BiH, nominalno najvećeg poslodavca u zemlji (žalosna nam majka!) da on lično, svojom pameću odlučuje o rasporedu novca iz entitetskog budžeta, dijeli ih općinama i kantonima, jednaka je vjerovatnoći da Šefik Džaferović samostalno imenuje ambasadore, ili ministre u Vijeću ministara. I jedan i drugi su, ako se to u uljuđenom svijetu kaže "odijela, bez čovjeka", ili prevedeno na sirovi-narodski jezik generala Fikreta Prevljaka "poltroni familije Izetbegović". 

„Pozitivna diskriminacija“ hrvatskih općina, milioni maraka Kupresu i Čitluku, a „m..o od ovce“ Kaknju i Visokom, nije svinjarija (u pokušaju) izašla iz Novalićeve glave, to je mogla biti samo cijena plaćena u nekoj krupnijoj političkoj i poslovnoj trgovini između Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Kojoj i kakvoj, to ne znamo, ali ne treba sumnjati da je ponovo javnim interesom i novcem plaćena neka privatna akvizicija, kadrovska ili poslovna. Koliko košta i kako se naplaćuje prećutna podrška i poslovnička opstrukcija HDZ-ovog ministra zdravstva Vjekoslava Mandića i njegovih stranačkih kolega, zastupnika u Parlamentu Federacije BiH ostanku aktuelne direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović na toj funkciji?!

"Bakir Izetbegović se odrekao dvije trećine plaće u Parlamenetu BiH", glasila je nedavno objavljena vijest. Slijedi obiteljsku tradiciju, prokomentirao bi otrovni cinik: i otac mu se odrekao dvije trećine Bosne i Hercegovine, da bi onu jednu trećinu, kako je običavao reći, "prosperitetno kontrolirao“. Najprije on, kasnije njegovi biološki i politički nasljednici. 

(Slobodna Bosna/.DEPO PORTAL/ak)