Iako brojni analitičari upozoravaju da mjere koje poduzimaju kantonalne i entitetske vlade u pokušaju da olakšaju nadolazeću ekonomsku krizu u državi, nisu dobre i neće u tome uspjeti, čini se da za to malo ko mari. A njihovi nedostaci ili bolje rečeno "rupe" u praksi se već pokazuju... 

U to se uvjerila i čitateljka DEPO Portala iz Sarajeva, nakon što je u jednoj ovdašnjoj banci predala zahtjev za odgodu plaćanja rata kredita, vjerujući da na osnovu drastično smanjenih prihoda u domaćinstvu, na to ima pravo. Ovo je njena priča i iskustvo koje je doživjela:   

Želim javnost obavijestiti o tome šta se dešava kada se bankama daju otvorene ruke da odlučuju o moratoriju i odgodama plaćanja rata kredita... Podnijela sam zahtjev za moratorij, u kojem sam označila smanjenje ukupnih primanja i detaljno obrazložila na koji način je došlo do smanjenja ukupnih prihoda domaćinstva, odnosno na koji način se cjelokupno stanje odrazilo na finansijsko stanje u domćinstvu i novčane prilive, uključujući gubitak redovnih primanja od aktivnosti van redovnog posla, te da mi je suprug poslan kući kada su se zatvorile uslužne i srodne djelatnosti.

Djelatnik banke me je pozvao na telefon, pitao me da li je došlo do umanjenja vise od 30 posto moje neto plate, jer topli obrok ne računaju, kao ni bilo kakva druga primanja, te da ne spadam u kategoriju za moratorij. Ja sam ga uputila na obrazloženje u kojem sam sve detaljno opisala, na što je on odgovorio da nije zaprimio nikakvo obrazloženje i da je samo primio zahtjev u kojem je označeno „smanjenje ukupnih primanja“.

Pitala sam ga može li mi dati takvo obrazloženje putem e-maila kao odgovor na zahtjev, on je rekao da ću dobiti samo saopćenje da sam odbijena i da se mogu žaliti.

Pitala sam ga po kojem osnovu je određen prag od 30 posto neto plate; njegov odgovor je bio da svaka banka uređuje to pitanje prema svojoj politici i svom pristupu moratoriju.

Pitala sam šta je sa suprugom koji je poslan kući, dobila sam odgovor da se primanje članova porodice uzima u obzir samo ako je sudužnik po kreditu i da to ne gledaju kao smanjenje ukupnih primanja.

Dalje sam pitala kako je moguće da se prilikom razmatranja kreditnog zahtjeva uzima u obzir i u kreditnom zahtjevu traži navođenje svih primanja (uključujući dodatna), i da se plata i topli obrok posmatraju u zbiru, a po zahtjevu o moratoriju to ne igra ulogu. Dobila sam odgovor da se kod odobrenja kredita to ne traži niti razmatra.

Pitala sam da li ima kreditni zahtjev pred sobom, rekao je da nažalost nema, ali mu je poznato. Ja sam ga uputila na to da izvrši uvid u kreditni zahtjev gdje se eksplicitno traži navođenje svih mogućih prihoda, i na kreditne službenike koji prilikom računanja kreditne sposobnosti itekako uzimaju u obzir i neto platu i topli obrok. 

Dakle, svi prihodi su bitni kad se računa sposobnost i kad novac trebaju plasirati uz masnu kamatu, ali kad se računa nesposobnost, onda se prihvata samo potpuna finansijska destrukcija osobe koja bi bila u takvom položaju da svakako ne moze plaćati. I to, kako mi je naveo, čak i ako do smanjenja dolazi u aprilu, a martovska plata da je bila uredna, da se javim kad primim smanjenu platu, odnosno – u aprilu. To što meni otkidaju 300 KM već sad, kad je najpotrebnije, nije ni bitno.

Na kraju, rekao mi je da se nalazim u „zelenoj zoni“ po osnovu neto plate, ali da me eto neće odbiti nego će napisati ukratko to sto sam rekla pa će poslati kreditnom odboru, čija je odluka konačna. Zelena je očito... ona zona u kojoj misle da mogu nesmetano musti sve dok imamo ijednu marku koju mogu uzeti. 

Morate biti potpuno uništeni i bez ikakvih prihoda da biste ostvarili bilo kakvo pravo. Udruženje banaka dalo je i uputstva i odgovore na pitanja, i ovo na koji način radi ova banka, a potpuno sam sigurna i sve druge banke, nije po tim odgovorima i uputstvima, i ne pomaže ni na koji način građanima, i samo služi prebogatim bankama da budu još bogatije. 

One neće podnijeti nikakvu žrtvu u ovoj borbi. Samo se mi borimo da primanjima možemo hraniti djecu, da radimo redovne i vanredne poslove kako bi ona imala šta jesti, državu nije briga, vlade su sve nas predale vukovima da nas jedu kako hoće. 

Stislo mi se srce, da tako nešto moram reći nakon svega što smo pretrpjeli u ratu, ali svaka čast Vučiću i Srbiji. Oni su pokazali da su im ljudi važniji od banaka. Našim su banke bogovi i samo njihova volja i dobit vrijede. Na čast svima koji su nam ovo omogućili i koji gaze po građanima... 

I samo da ih pitam: Šta će njihova djeca jesti sutra kad ne bude državnih prihoda i kad raseljene i osiromašene ljude ne budete mogli oporezovati?

Fuj!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad/Foto: Ilustracija)