ZABORAVLJENI HEROJ SARAJEVA

Ušao je u oslobođeni šeher na bijelom konju, major, patriota, prekaljeni borac, a danas ga se malo ko sjeća...

Nedjeljni magazin06.04.20, 20:17h

Ušao je u oslobođeni šeher na bijelom konju, major, patriota, prekaljeni borac, a danas ga se malo ko sjeća...
Sretan ti, voljeni grade, 6. april, Dan oslobođenja, a ovih nekoliko redaka posvećujemo jednom od tvojih oslobodilaca – bačenih u zaborav, dok se neki drugi kite njegovim perjem

 

Piše: Ahmed HRAPOVIĆ    


Od 6. aprila 1945. do danas, u medijima, na raznoraznim akademija i sličnim manifestacijama, u povodu oslobođenja glavnog grada BiH, Sarajeva, ispričane su razne priče, pominjala se raznorazna imena, ali do sada, javno, nikada nisam čuo da je neko pomenuo ime - Sulejman Suljo Voloder. Ovo ime treba upamtiti i za vječnost, ime koje je nosio jedan od prvih ljudi koji je sa svojom jedinicom oslobađao Sarajevo i proganjao posljednje grupice fašista preostale tog 6. aprila 1945. godine i na bijelom konju ujahao na dio kod današnje Vječne vatre kao oslobodilac šeher Sarajeva. 
   

Obzirom da u slučaj/slučajnost ne vjerujem, desilo se poodavno, bio sam stariji omladinac, sticajem okolnosti svratio sam u jednu birtiju sa baštom, moglo bi se reći na samim padinama Trebevića, a birtija se zvala SUR „Kod Sole“, a to me ime asociralo na Bobbyja Sola, itlijanskog pjevača koji je žario i palio muzičkom scenom 60-tih godina proteklog vijeka. Bilo je kasno poslijepodne, bašta je bila skoro puna, lijepo vrijeme, ustvari nije bilo slobodnog stola. Namjeravao sam krenuti dalje, kad primijetim u dnu bašte za stolom sjedi starac, prosijed, s neobrijanom bradom od nekoliko dana, u nekom špricanom sakou, sam, zamišljen, s pogledom uperenim ko zna gdje i u koje dubine šeher Sarajeva. Prišao sam, upitao je li slobodno da bih sjeo, starac se trznuo i s velikom ljubaznošću, s dosta autoritativnim glasom, rekao da je slobodno, neka samo sjednem. 
    

Naručio sam sebi piće, zamolio starca da ga počastim, prihvatio je i naručio čokanj šljivovice. Na prvu, dok sam prilazio stolu, pomislio sam da je u pitanju neki starac, slomljen životom koji tavori od neke penzijice, ali ne, u pitanju je bila sasvim druga tipa čovjeka. Čim sam sjeo shvatio sam iz njegovog držanja, načina obraćanja da se ispod neobrijanog lica i sijede kose krije nešto drugo, sasvim drugi čovjek od onoga „na prvi pogled“. Bio je to Sulejman Voloder, kojeg su nadimkom zvali Suljo. Razmijenili smo poneku riječ, kao da smo se uhodavali ili pripremali za neku temu i, kao Bogom dato, počesmo razgovor o Sarajevu, najprije o tome kako se s naše pozicije gdje sjedimo Sarajevo vidi kao na dlanu i da ima u tom našem gradu nečega što ni sami ne znamo šta je, volimo to nepoznato u njemu, mada pored tih „nepoznatosti“ prolazimo svaki dan, dok svako sa strane to primjećuje, osim nas rođenih u šeheru. 

 

Čim sam sjeo shvatio sam iz njegovog držanja, načina obraćanja da se ispod neobrijanog lica i sijede kose krije nešto drugo, sasvim drugi čovjek od onoga „na prvi pogled“. Bio je to Sulejman Voloder
    

S početka nisam znao da je i taj starac, Suljo Voloder, neprimijećen a dio je Sarajeva, dio je njegove historije iz Drugog svjetskog rata, čovjek kojeg niko ne pominje, a jedan je od heroja, oslobodilac Sarajeva, partizan, komandant, partizan koji je s ponosom, na bijelom konju, ujahao na dio današnje Titove ulice u dijelu gdje se nalazi Vječna vatra, pored starog nebodera. Provocirao sam Sulju pitanjima, zanimala me cijela priča, a koga ne bi, jer pred sobom ima dio historije svoga grada. 
    

Priča Suljo, tečno, otvoreno, priča kako je sa svojom jedinicom kojom je komandovao čistio grad od posljednjih grupica fašista koji su se još nalazili u gradu, uglavnom Švaba. Pucalo se, nije imao gubitaka u svojoj jedinici, a, koliko se sjećam, rekao mi je da je s jedinicom u grad ušao preko Vratnika i dio po dio čistio došavši do središta grada, uzjahao na bijelog konja i time želio uveličati čin definitivnog oslobađanja Sarajeva od ustaško-njemačke okupacije i zloglasne NDH. 


Bio sam oduševljen, očaran i sretan što sam pred sobom imao živu legendu grada, čovjeka koji ima i sva priznanja kao jedan od oslobodilaca grada, što je bilo sasvim očekivano. Ali, postoji i nastavak priče. Grad je oslobođen, Suljo Voloder je dobio čin majora.
    

Pitao sam ga za Vladimira Perića Valtera, jer se špekulisalo na koji je način poginuo. Rekao mi je da je Valter više prerastao u mitologiju, nego sjećanje u konkretnog borca, a da je ubijeđen da je ubijen, ali ne od strane okupatora. Tako se šuškalo po gradu, niko nije smio ništa javno reći, ali je činjenica da su Valtera ubili oni koji ga nisu podnosili, kako Suljo reče, „iz naših redova“.
    

S činom majora, kao heroj, oslobodilac grada Sarajeva bez gubitaka u svojoj jedinici, predložen je da bude premješten u Vrhovni štab u Beogradu, položajem u blizini Josipa Broza Tita. Sa porodicom je preselio u Beograd, nastavio živjeti kako je navikao, pomalo komotno bosanski, a da nikome ne smeta, s bosanskim merhametom, obavljao svoje vojne dužnosti besprijekorno, onako kako se vojnički iskalio kao partizanski borac. Bio je član KPJ, elem sve je s početka išlo kako valja. Stekao je nove prijatelje s kojima se družio, provodio slobodne trenutke s njima, s nekima postao i kućni prijatelj. 

 

Rekao mi je da je Valter više prerastao u mitologiju, nego sjećanje u konkretnog borca, a da je ubijeđen da je ubijen, ali ne od strane okupatora. Tako se šuškalo po gradu, niko nije smio ništa javno reći
    

Po nekom nepisanom pravilu, gdje se steknu prijatelji, pojave se i neprijatelji. Takva sudbina je zadesila i Sulejmana Sulju Volodera, heroja grada Sarajeva. Neki iz njegovog okruženja nisu mogli podnijeti činjenicu da je taj bosanskohercegovački partizan imao takvu prošlost, tolike zasluge prilikom oslobađanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, a i velike uspjehe i na drugim bojištima, nisu mu mogli oprostite što je kao partizan, rizikujući vlastiti život i, mada komandant, uvijek bio u prvim redovima ispred svojih boraca, postizao velike uspjehe u borbama protiv fašista, a uz to stekao i veliki broj prijatelja u glavnom gradu Jugoslavije. Počele su spletke, podapinjanja, hinjska ogovaranja bez ikakve podloge, o čemu Suljo Voloder nije imao pojma. 
    

Rezultat takvih spletki bio je da je jednoga dana pozvan u kabinet Josipa Broza Tita, gdje ga je lično primio Tito, kojemu su pristizale raznorazne laži od strane onih što nisu mogli oprostiti Sulji sve rezultate koje je ostvario vojevanjem u Drugom svjetskom ratu: bili su to, vjerovatno, oni koji su se za vrijeme borbi krili u mišije rupe, a činove ko zna na koji način dobili, a koje je vrlo često znao ismijavati i naš pisac Branko Ćopić


U razgovoru sa Titom nije se moglo ništa loše naslutiti, po svemu sudeći se ovaj heroj, o kojemu je Tito znao sve, njemu svidio, obojica su bili prekaljeni borci protiv fašizma. 
   

I pored toga što od Tita nije primio nikakvu kritiku, niti je bilo razloga da se Suljo Voloder podvrgne bilo kojoj kritici u vezi bilo čega, jer je bio čist, častan čovjek, otvoren, zdravog i veselog duha, odan, što je u ono vrijeme bilo vrlo bitno, Titu i partiji, Suljo je dobio naredbu da se vrati u Sarajevo i, mada je bio u punoj životnoj snazi, penzioniše, a da za to sigurno Josip Broz Tito nije znao. 


Nije bilo druge, s porodicom se vratio u grad kojeg je oslobađao, bio je ogorčen na sve što mu se dešavalo tih dana u Beogradu, ponajteže mu je pala činjenica da mora u penziju, čovjek pun snage, profiliran ratovanjem u potpuno zdravog patriotu, nije se krio iza patriotizma, nego je za patriotizam stavio život na raspolaganje. Vratio se Suljo u šeher, već je imao višečlanu porodicu, a onda je dobio rješenje o penzionisanju kao major JNA. A nije mu to rješenje o penzionisanju ni trebalo – Sulejman Suljo Voloder, heroj grada Sarajeva – nikada nije htio primiti penziju, uvijek bi je uredno vraćao s naznakom da primalac ne želi primiti penziju. 

 

I danas se pitam, kako je Suljo Voloder preživljavao sa svojom višečlanom porodicom, četvoricom sinova, dvije kćerke i suprugom, svi jedni drugima, što bi u narodu rekli, od uha do uha. Kako, to je samo znao Suljo Voloder i dragi Bog. Penziju nije htio primiti do kraja života


Trajalo je to decenijama, trajalo je to i u vrijeme kad sam tog heroja upoznao s kojim sam s velikim zadovoljstvom popio nekoliko pića, a pitao sam se, a i danas se pitam, kako je Suljo Voloder preživljavao sa svojom višečlanom porodicom, četvoricom sinova, dvije kćerke i suprugom, svi jedni drugima, što bi u narodu rekli, od uha do uha. Kako, to je samo znao Suljo Voloder i dragi Bog. Penziju nije htio primiti do kraja života. Na kraju razgovora sam ga pitao je li ogorčen na bilo koga, partiju, Tita, rekao je da nije i da to nije bilo „maslo“ druga Tita nego nekolicine njegovih „drugova“, na njih je bio itekako ogorčen.
    

Prošle su decenije, a onda jedne prilike, nakon agresije na BiH, čini mi se 1997. godine, bio sam u društvu sa Munirom Mesihovićem na piću, nekada visokim dužnosnikom SKBiH i SKJ-u, pitao sam ga za Sulju Volodera, da ga se možda na bilo koji način ne sjeća. Rekao mi je da je znao za Sulejmana Volodera, znao je za sve njegove zasluge, ali nije znao šta se kasnije desilo sa njim. 


Dodao je da je i u SKJ bilo svega i svačega, a Mesihović se najbolje sjećao momenata kroz koje je i sam prolazio pred agresiju na BiH, kada su mu njegovi najbolji partijski drugovi i prijatelji htjeli doći glave, ali se uspio spasiti. Suljo se nije uspio spasiti pred najezdom štakora, ali je sačuvao svoj ponos, sačuvao je sebe i s ponosom govorio o onome što je nastojao dati i dao u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, naročito je bio ponosan što je bio jedan od oslobodilaca grada Sarajeva. 


Sretan ti, voljeni grade, 6. april, Dan oslobođenja, a ovih nekoliko redaka posvećujemo jednom od tvojih oslobodilaca – bačenih u zaborav, dok se neki drugi kite njegovim perjem.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZUIN/ad)