Dr. Erdin Alajbegović, epidemiolog Zavoda za javno zdravstvo HNŽ-a, sedmicama je na prvoj liniji odbrane od korona virusa u Hercegovini. Međutim, iako ističe izuzetnu opasnost od širenja Sars-cov 2, smatra i da borba protiv ovog virusa treba biti drugačija te da će mjere represije koje se sada preduzimaju, na duge staze, načiniti više štete nego koristi po zdravlje bh. stanovnika.

Napominjemo i da intervju koji smo radili sa dr. Alajbegovićem nema za cilj širenje panike i/ili straha u javnosti, već da upozori na pravo stanje stvari i posljedice koje na vrijeme treba izbjeći - da ne bi postalo mnogo gore!          

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Poštovani dr. Alajbegoviću, cijeli svijet je u panici zbog korona virusa, zastrašujuća psihoza, mnogi misle da je korona jednako smrt, tako da se strah uvukao u ljude, čini se i više nego što objektivno ima razloga za to... Vi od same pojave covida-19 u Kini smatrate da nema razloga za paniku. Zašto? Kako najjednostavnije možemo objasniti ovaj virus?

Prije odgovora ovo pitanje, treba shvatiti neke od epidemioloških karakteristika virusa. Naime Sars-cov 2 je visokokontagiozni soj virusa i prema dosadašnjim saznanjima virulentniji je od virusa gripa više od 20 puta (Ro 2,2-2,6). Osim slučajeva sa kliničkim karakteristikama bilježe se i asimptomatski slučajevi (npr. na Islandu 50% testiranjem dokazanih slučajeva bilo je asimptomatsko). Period do pojave kliničkih simptoma varira pa su zabilježeni i slučajevi kada je tek nakon 42 dana došlo do kliničkih simptoma bolesti. Glavni put prijenosa je kapljični sa oboljele na zdravu osobu. Najduži izmjereni interhumani prijenos je 85 cm, i to nakon 15 minutnog intervala. Trenutno virus ne pokazuje klimatske varijacije. Dvadeset posto oboljelih ispoljava težu kliničku sliku od kojih 49% završi sa letalnim ishodom. Osoba sa klinički izraženim simptomima je tri puta virulentija od osobe bez njih.

Šta to sad konkretno znači? Ulazimo u četvrtu sedmicu karantina, no čini se da je kraj još veoma daleko, s obzirom da ljekari vrhunac epidemije tek najavljuju i to za 15 do 30 dana, i taj se "trenutak" stalno pomjera, odnosno produžava...  Gdje se po tom pitanju trenutno nalazimo - na početku, na sredini ili smo, ipak, najgori period pregurali?

Nismo ga pregurali... Na osnovu svih prethodno navedenih činjenica i kretanja broja oboljelih u zemljama u kojima je do pojave obolijevanja došlo puno prije nas, mogu reći da najveći broj oboljelih u ovoj fazi možemo očekivati u prvoj polovini maja. Dok  najveći broj oboljelih, ako u međuvremenu ne dođe do pojave vakcina za upotrebu među ljudima, možemo očekivati sredinom novembra!

Šta nas čeka između, hoće li opasnost od ekspanzije virusa popustiti, a tako i restrikcije kojima su ljudi izloženi?

Uzimajući u obzir da je put prenosa kapljični i da je ispred nas ljeto, mogu reći da tek od polovine juna 2020. godine možemo očekivati prestanak pojave masovnog obolijevanja.

Kada sve to kažete, zvuči zastrašujuće, a pomisao na budućnost predstavlja agoniju... Trebaju li se ljudi zaista toliko plašiti ovog virusa?

Da, ljudi se trebaju plašiti, ali ne u obliku kakav se kod nas nametnuo. Poruke kojima se javnost kontinurano bombarduje su pretjerane, one su trebale da služe kao kratkotrajno sredstvo, kao kratkotrajni uvod u naredne korake za suzbijanje epidemije, a ne da budu jedini način. Zato kod nas trenutno imate obrnutu reakciju, imate mnogo ljudi koji neće da se testiraju jer ih je strah od stigmatizacije društva.

Na koji način se još možemo boriti protiv korona virusa, osim zatvaranja u kuće? Sve ovo će vrlo brzo postati neizdrživo i strah bi se mogao pretvoriti u revolt...

Jedan od najljepših primjera borbe sa Sars-cov 2 virusom je Tajvan. Država koja je geografski i ekonomski vezana za Kinu. Država koja ima izuzetno visoku gustoću naseljenosti, 671 stanovnik na kilometar kvadratni. Danas ova država ima samo 327 oboljelih.

Kako su to uspjeli?

Organizovali su multidsciplinarni način za suzbijanja epidemije. Nisu pojavu bolesti iskoristili za promovisanje individua i fosfornih jakni, nego za edukaciju. I umjesto da su širili strah i paniku među ljudima, oni su angažirali naučnike, glumce, muzičare, koji su putem javnih medija educirali stanovništvo o glavnim putevima prenosa, o značaju držanja socijalne distace, omogućili su široku dostupnost besplatnih maski, dezinfekcionih sredstava... Za najmlađe stanovnike su osmislili maskote koje su ih educirale o svemu tome. Na početku svoje borbe organizirali su masovna testiranja i izdvajanje oboljelih u posebne ustanove... Identificiranjem i  izdvajanjem oboljelih na samom početku borbe protiv Sars-cov 2 minimizirali su mogućnost pojave masovnog obolijevanja u domaćinstvu. Petnaest dana karantinskih mjera su iskoristili za organizovanje nastavka života sa Sars-cov 2, tako da im danas funkcionišu škole, fabrike, život se odvija u punom smislu, a imaju samo 327 oboljelih i nove sporadične slučajeve obolijevanja.    

Međutim, kod nas se tako nešto za sada ni ne pominje. Čak suprotno, najavljuju se još rigoroznije i represivnije mjere, poput 24-časovnog karantina... S druge strane, slijede zastrašujuće ekonomske posljedice koje se već osjećaju. Kako sve to djeluje na ljude i kakvog uopšte smisla imaju mjere represije bez alternative?

Mjere represije bez poduzimanja mjera koje će omogućiti nastavak normalnog života, s obzirom da se radi o dugotrajnim mjerama, na kraju mogu dovesti do ekomoskog kraha društva pa čak i pojave socijalnog bunta. Nadam se da će u narednom periodu i kod nas mjere represije uskoro preći u mjere organizovanja života sa Sars-cov2, da ćemo izaći iz Orwellovog društva pčela i mrava, i da ćemo iskoristit sav kreativno-naučni potencijal koji imamo da organizujemo nastavak života sa korona virusom.

 
Možemo li. ipak, bar nešto pozitivno izvući iz cijele ove situacije, može li jedan virus promijeniti odnose među ljudima?

Nešto pozitivno... Pa da, došlo je do nestanka trash programa za zabavu i uništavanja kritičkog mišljenja. Nevolja mijenja pogled na svijet, opet je došlo do uspostavljanja veza među ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost, opet se rađa taj neki osjećaj zajedništva i povjerenja, loše odluke nailaze na negodovanje kod svih, počinje da blijedi dosadašnja bitnost nacionalne i partijske pripadnosti.

 
Opet kad se kafa zakuha, ostavlja se filžan viška, ako ko naidje. I mislim da je konačno vrijeme da počnemo organizovati život sa novim konstitutivnim članom našeg društva.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)