Već pomalo rezignirano čitamo koliko se filmova koje smo dugo iščekivali ovih mjeseci odgađa, neki s preciznim datumom (“Wonder Woman 1984” se seli na 14. kolovoza, “Brzi i žestoki 9” na sigurniju 2021. godinu), jako puno produkcija se trenutačno obustavlja (“Matrix 4” Warner Bros.-a, čak i nastavci “Avatara” čija se produkcija već odavno zahuktala u Novom Zelandu), nove sezone popularnih serija kao što je Netflixov “Witcher” čekaju bolja vremena, a već pripremljeni novi projekti za tu streaming platformu tko zna hoće li se ikada snimati, piše i analizira stanje u "tvornici filmske zabave" filmski kritičar Nenad Polimac u Jutarnjem listu.

Ipak, nije sve u odgađanju i otkazivanju. Egzistencijalno naličje je puno neugodnije, na primjer, podatak da je u Hollywoodu bez posla ostalo 120 tisuća kvalificiranih filmaša, među njima direktora fotografije, montažera, scenografa i majstora zvuka.

Mnogi od njih nisu imali ni socijalno niti zdravstveno osiguranje, radili su od posla do posla, a u zlatna vremena, kad bi završili angažman, još bi dva tjedna dobivali plaću. Sada svega toga nema. Donekle su se snašli kostimografi koji šivaju maske za zaštitu od korona virusa, no to je više simboličan nego ozbiljan posao.

Nema druge, nego obratiti se za pomoć krovnoj organizaciji, Udruzi radnika i tehničara te sličnih zanimanja na filmskim setovima, i to ne samo u Americi i njezinim teritorijima nego i u Kanadi (IATSE), koja je već reagirala, ali njihova pomoć nije dovoljna. Naredna adresa je Kongres, koji je pristao dati subvencije najugroženijim cehovima, ali tako nešto nije baš jednostavno u poslu u kojem se donedavno zarađivalo na milijune dolara: neki od ugroženih morat će se zadovoljiti i s pedesetak tisuća dolara.

Zastrašujuća je to slika “tvornice snova” koja je odjednom postala “tvornica dešperacije”. Još donedavno filmski profesionalci nisu znali kamo bi, na film ili televiziju, no sad su im okrenuli leđa ne samo velike i nezavisne filmske kompanije, nego i televizijske košnice koje su se još početkom godine hvalile kako će ovo biti rekordna sezona ne samo po broju serija nego i zabavnih emisija.

Još puno prije nego u nas, tamo su se počele otkazivati sve produkcije koje su uključivale publiku u studiju, a posebnu preobrazbu doživjeli su televizijski dnevnici: nekad je bio običaj da se vode u paru, no sada svaki voditelj traži mjesto u studiju u kojem će biti udaljen od svoga tobožnjeg partnera. Spajaju ih umjetno, u montaži, a i gledatelji se ponašaju kao da ništa ne primjećuju.

Gubitci su golemi. Budžeti pojedinih filmova obično navode samo ono što se utrošilo tijekom snimanja, honorare ekipe, troškove napravljene na lokacijama i u postprodukciji (naknadna kompjutorska obrada zna biti itekako skupa), međutim, kad se tome pridoda marketing, ukupna brojka katkad poraste i preko 50 posto.

Tako je budžet Disneyjevog blockbustera “Mulan”, nove igrane verzije nekad vrlo popularnog crtića o mladoj Kineskinji koja vitla mačem bolje od muškaraca, procijenjen na 200 milijuna dolara, što su vrtoglave brojke (ne i rijetkost kad je Hollywood u pitanju), no bar je još 50-60 milijuna utrošeno na reklamne spotove i razne marketinške dosjetke koje sada više ne vrijede ništa, budući da se ne zna kad će se film početi prikazivati.

U sličnoj je situaciji još jedan ženski blockbuster, “Crna udovica” sa Scarlett Johansson, također u Disneyjevoj produkciji, cijena mu nije poznata (vjerojatno nije puno jeftiniji od “Mulan”), ali je na njega marketinški već utrošeno jako puno. Kad se zbroji koliko se toga protraćilo na reklamiranje definitivno odgođenih projekata, za taj se iznos moglo snimiti još nekoliko tako skupih filmova.

Holivudske kompanije reagirale su prinudnim mjerama, otpuštanjem velikog broja zaposlenih koji trenutno nemaju nikakvog ozbiljnog angažmana, ali s druge strane i njihovim su šefovima smanjena primanja. Tako se direktor Disneyja Bob Iger u ovoj situaciji u potpunosti odrekao svoje plaće (valjda se nada da to neće predugo trajati), a njegov podređeni Bob Chapek pristao je na smanjenje od 50 posto.

Situacija u Disneyju je posebno teška, jer su im zatvoreni svi zabavni parkovi - od Disneylanda do Disneyworlda - koji su kompaniji donosili golem dio prihoda, ne samo u Americi nego i diljem svijeta, a koliko je tamošnjih zaposlenika privremeno stavljeno na “čekanje” ili je dobilo definitivan otkaz, teško je i zamisliti.

Baza čitave kinematografije su kina, veliki lanac AMC ostao je bez 26 tisuća zaposlenika, koji će na prinudnom mirovanju provesti bar dva-tri mjeseca, a njegovih 600 voditelja primat će tek dio svojih nekadašnjih plaća. Što je veći lanac kina, to više može računati na pomoć države, koja se već oglasila tim povodom: ipak, svote koje će dobiti bit će namijenjene prvenstveno održavanju zgrada i trudu da se one ne devastiraju, teško da će se od tog novca namiriti njihovi nekadašnji zaposlenici.

Tako je s velikim lancima koji su nekad bili oslonac velikog filmskog biznisa, a što je s malim kinima koja su njegovala art repertoar? Jedan od njihovih voditelja priznao je da ne zna što će, no da prenamjena poslovanja ne dolazi u obzir. Pomoći države se ne nada, možda općine ili grada, ali i to je jako neizvjesno, jer na njih računaju i posvuda zatvoreni dućani. Tako veliku krizu ne samo američka nego i svjetska filmska industrija nikad nije iskusila i bit će potrebno jako puno truda, novca i ideja kako bi se ona prevladala.

(Jutarnji list/DEPO Portal/ak)