Hladetina, sulc, mrzletina, žulica, žele, aspik, pihtije, drhatlica, pače, drče...
Mogao bih još redati kako se u regionu nam naziva ovo jelo, ovaj specijalitet na koji bi gotovo zaboravio da nije bilo aktuelnog napetog trenutka i uzbuđenog pregledanja i pražnjenja posljednjih zaliha iz zamrzivača. Onda kao da si našao dijamante u uzavrelom dobu korone, jer skontaš da imaš dovoljno materijala da ti sulc, zapihtija i da ti hladetina zadrhti. 

Šefica kuhinje dvočlane obitelji vješto je to zgotovila i radosno javljam kriznim štabovima, što su se proslavili antikorona mjerama, da smo za nekoliko narednih dana logistički obezbijeđeni.

I dok kušam prve zalogaje aspika, pače ili drče, ovo malo vijuga u glavi, u stilu automatskog pilota, munjevitom brzinom me vodi u nekada bučne prostore prvog pravog Express restorana u Sarajevu. To što je on šezedesetih značio u Sarajevu ne može se uporediti sa svim sjajem današnjeg Mekdonaldsa koji je zauzeo njegovo mjesto. Ma, kakav, bolan, big-mek prema tvrdo kuhanim jajima u majonezu, grahu solo ili sa kobasicom, ili, što je meni sada najvažnije, sa mrzlom pihtijom, sulcem što je mamio iza staklenih zidova ondašnjih prvih rashladnih vitrina u šeherskim kafanama.

Da nije bilo tih zamamljivih drhtalica, zbog kojih mi i danas nešto curi oko usta, prvih početnih novinarskih dana sjećao bi se samo po paničnoj borbi oko one dvije biserice, izlizane pisaće mašine, koje su strogi urednici ostavili kao otpad na milost i nemilost volonterčićima što su tiskali nad tastaturom. S nadom da pišu veliku vijest, od čak desetak redaka što će sutra osvanuti u nekom ćošku gradske kronike. Prve vijesti koje su bile ukrašene našim svjetski poznatim inicijalima donosile su nam radost, užitak veći nego džek potovi loto bubnjeva.

Danas mi, ustvari, nije više merak, gušt kao prije dok sjedam za ove digitalne tipkalice i bezbroj ekrana. Sve što lupiš nečujno izađe, sve što pogriješiš lako obrišeš. Nije to onako zahtjevno, teško, kao što je bilo u onaj vakat kada ti zaglavi bunt metalnih slova na tankim viljuškama ispred plave, maljave trake što boji bijeli papir, ili kada s korektorom, umjesto slova, dva, zabijeliš i upropastiš cijelu riječ ili rečenicu, a namršteni šef ti stoji iznad glave. Zbog tih, činilo mi se, policijskih, ispitivačkih pogleda, pravio sam više grešaka nego zbog osobnog kapaciteta sivih stanica koju je pokrivala tada gusta, duga bitls frizura.

Tada ni sada nisam bio pušač, ali sam bio redoviti, ovisni sulc kušač. Čim bi se pojavila na vratima Expressa moja crna griva, tetice za šankom, što su nam postale bliske kao majke, znale su već svoje zadatke. Mršavom, dugačkom brkici pihtija, jedna ili dvije. U taj vakat najbolje mi je uz drhatvu gurmansku slast išla orandžada. Nekada i limunada. Kapitalističkih coca cola, pepsija nije bilo ni na vidiku, a i nadležni drugovi nastojali su svim silama da svjetski poznata osvježavajuća pića ne kvare domovini i jedinom doživotnom predsjedniku slatku, malu i vrijednu omladinu, što je sretno rasla u socijalizmu i samoupravljanju. I, bome, kao da su bili u pravu. Čim stigoše ti neki smuti specijaliteti, švepsovi i sličan imperijalistički bućkuriš, nestade jedne velike zemlje. Postadosmo rascjepkani region, kojeg sada još više svlada ta koronarna panika.

... E, šta uradi ova virusna histerija, izgubljenost u prijetećoj kataklizmi kada ne znaš ko ti je drug, a ko vuk. Bježiš od svakog dodira, svakog susreta. Jučer jedna dugonoga ljepotica, kakvu odavno nisam vidio u ovim vremenima kada žene ne izlaze iz hlača i raznoraznih pantalona, u strahu pretrča na drugu stranu ulice. Siguran sam da nije pobjegla od mog ushićenog pogleda i sijede kose, nego od mogućeg virusa što skače s čovjeka na čovjeka, kažu i više od dva metra razdaljine.

Šta uradi ova virusna histerija kada moraš pobjeći u vrijeme sulca, hladetine, mrzletine, žulice, žele, aspika, pihtije, drhatlice, pače, drče, da bi se smirio. Jer u ovoj zemlji tulipana i klompi, gdje ganjaju nekakv imunitet krda, javljaju da se situacija sa pandemijom pomalo stabilizira. Kao danas je dvoje manje mrtvih nego jučer. Ukupno je 434. A, brojka zaraženih samo za pedesetak veća. Ukupno 7431. 

Postali smo svi promjenljive cifre i ljudi, potencijalni kandidati koji mogu pokvariti taj brojčani niz.

Zato, haj'mo mi i dalje samo o hladnom drhtanju sulca. To je bio život,  to se pamti!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook