Izvor: Prometej.ba
Piše: Vedran Filipović

Draško Stanivuković i Jelena Trivić iz Partije demokratskog progresa, iako iz Republike Srpske, stekli su veliki broj simpatizera u Federaciji BiH. Mladi su, drčni, djeluju nepokolebljivi, nepotkupljivi, neustrašivi, elokventni su, relativno dobro obrazovani, ukratko, sabiru u sebi sve kvalitete koje nedostaju u bh. politici. I što je najvažnije, predstavljaju dosad najjaču prijetnju Dodiku. Iako je to „najjače“ još uvijek malo.

Međutim, ubrzo nakon rasta njihove popularnosti u Federaciji BiH, za federalnu njihovu publiku slijede jedan za drugim hladni tuševi: veličanje Draže Mihailovića, negiranje genocida, fotografiranje s ljudima koji nose četničku zastavu.

Kritika na račun ovih političara je lična, izraz je razočarenja u njih kao ljude. Takav pristup, kad su u pitanju obični ljudi, je legitiman, pa i poželjan. Međutim, kad su u pitanju politički i društveni analitičari, on je naivan i štetan jer ne kritizira politiku kao takvu.

Mi možemo i vjerovati i ne vjerovati da su Trivić i Stanivuković četnici i fašisti, ali ne možemo vjerovati da je u RS-u moguć brz dolazak na vlast bez koketiranja sa četništvom i fašizmom.

Kritika na račun ovih političara je lična, izraz je razočarenja u njih kao ljude. Takav pristup, kad su u pitanju obični ljudi, je legitiman, pa i poželjan. Međutim, kad su u pitanju politički i društveni analitičari, on je naivan i štetan

Srpski nacionalizam kontaminirao je naciju zločinom i njegovi državotvorni projekti, kakva je, recimo, RS, počivaju na zločinu. Pogrešno smatraju bardovi srpskog nacionalizma da će se, odričući se zločina, morati odreći i Republike Srpske i srpstva u cjelini. Najčešće negirajući ga, a ponekad i pravdajući činjenicom da je na svim stranama bilo zločina, da je bio rat i splet historijskih okolnosti u kojima je zločin bio neizbježan. To se dešava kad je u pitanju priča o posljednjem ratu.

Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, osim humanizacije zločina, postoji i potreba za ideološkim mirenjem samih Srba podijeljenih na četnike i partizane. To znači njihovo izjednačavanje, a u konačnici favorizaciju četništva jer je srpskom nacionalizmu prirodno bliži nacionalizam četništva od internacionalizma partizanskog pokreta. Favorizacijom četništva se, u konačnici, stvara kontinuitet srpske borbe iz Drugog svjetskog s posljednjim ratom. Partizani tu predstavljaju diskontinuitet, historijsku anomaliju.

To prihvata i većina Srba i to je važan politički identitarni i identifikacijski moment. Naime, sve stranke koje se odriču takvog nasljedstva u Srbiji i u RS-u su marginalne. Kad su u pitanju Stanivuković i Trivić, ne ulazeći u njihova lična opredjeljenja, podrška četništvu je stvar političke pragme. S jedne strane to znači da vrlo dobro ciljaju svoje biračko tijelo – Srbi iz RS-a. Ne računaju na glasove iz Federacije BiH. S druge strane isključuju mogućnost emancipatornog djelovanja kroz politiku, i to je ono što je najpogubnije, što ih izjednačava s ostalim strankama i onemogućava ih da budu alternativa poretku.

I Stanivuković i Trivić su paradigmatski primjeri oportunih bh. političara koji politiku shvaćaju kao biznis. Doći na vlast što brže i zadržati se na njoj što duže uz što je moguće manje troška

U konkretnom slučaju emancipatorno političko djelovanje značilo bi rad na dekontaminaciji srpskog društveno-političkog prostora od fašizma. Uz najoptimističnije prognoze Stanivuković i Trivić takvo djelovanje dovelo bi na vlast, kad bi bili samoprijegorni kao Mandela, u starosti. Najrealnija prognoza je da svoju političku opciju na vlasti ne bi dočekali, ali bi uspjeli stvoriti ozbiljnu opoziciju koja stoji na zdravim ideološkim temeljima.

Naravno, nema od tog ništa. I Stanivuković i Trivić su paradigmatski primjeri oportunih bh. političara koji politiku shvaćaju kao biznis. Doći na vlast što brže i zadržati se na njoj što duže uz što je moguće manje troška.

Na ideološkom planu najisplativije je koristiti one ideologeme koje su u narodu općeprihvaćene. Kod Srba to je četništvo. Da je što drugo, nema sumnje da bi Stanivuković i Trivić koristili to. I tu dolazimo do ključne teze ovog teksta – nije najopasnija neka politika zato što zagovara četništvo ili ustaštvo ili ne znam ni ja što, najopasnija je dezideologizirana politika. Njoj nije do uspostave bilo kakvog sustava vrijednosti, već do sebe na vlasti i do gospodarenja državnim resursima. To će imati uvijek kad budu imali većinu na svojoj strani. Većinu čine prosječno i ispodprosječno inteligentni, oni koji su uvijek, po pravilu, najuvjereniji u ono što je najpogrešnije.

Ne krije se problem u odgovoru na pitanje da li je Stanivuković četnik. Problem je u odgovoru na pitanje zašto je četništvo legitimno ideološko sredstvo političke borbe. I ne samo četništvo

Kad je u pitanju takvo igranje politike, imamo samo promjenu fizionomija na vlasti. Suštinskih promjena nema.

Ne krije se problem u odgovoru na pitanje da li je Stanivuković četnik. Problem je u odgovoru na pitanje zašto je četništvo legitimno ideološko sredstvo političke borbe. I ne samo četništvo.

Problem Stanivukovića i Trivić može se prenijeti i na federalnu ravan – kako hrvatsku, tako i bošnjačku. Kako je došlo dotle da afirmiranje fašizma može biti opravdano činjenicom da netko nije takav već da se samo bori za glasove? Zašto smo pristali na postideološku politiku, koja to ustvari nije jer uvijek računa s onim u narodu općeprihvaćenim ideologemama zarad što bržeg dolaska na vlast, a one su najčešće anticivilizacijske?

Naša propast je neupitna, ali njena brzina razvijat će se u skladu s brojem onih kojima to smeta. Što ih je manje, brzina je veća.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(Prometej.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)