Srđan Puhalo/ Zločin u Kravici

O srpskim žrtvama i bošnjačkoj savjesti: Kako je moguće da Bošnjaci ćute sve ove godine?!


09.02.20, 19:00h

 

 

www.frontal.ba

 

Početkom januara u Bratuncu se održava parastos i komemoracija Srbima, stradalim u napadima jedinica teritorijalne odbrane Srebrenica, na Kravicu i druga sela i zaseoke (Ježeštica, Kajići, Šiljkovići, Opravdići, Popovići, Mandići, Banjevići, Oćenovići, Rusići i Jasikovača), koji pripadaju ovoj mjesnoj zajednici.

 

Evo kako o tome pišu mediji u Republici Srpskoj:

 

Alternativna televizija piše „Prošlo je 27 godina od kada je na najradosniji hrišćanski praznik Božić na kućnom pragu u Kravici i okolnim bratunačkim selima ubijeno 49 Srba. Muslimanske jednice 27. Divizije na čelu sa Naserom Orićem nisu imale milosti, pamte preživjeli.“

 

BN televizija donosi naslov „Kravica: Pomen za 158 Srba ubijenih na Božić“, a onda u daljem tekstu pokazuje da je naslov netačan „U Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Kravici, kod Bratunca, danas je služen parastos za 158 srpskih civila i vojnika iz ovog mjesta i okolnih sela stradalih u odbrambeno-otadžbinskom ratu, od kojih su njih 49 ubile muslimanske snage na Božić, 7. januara 1993. godine.“

 

I u čemu je ovdje problem?

 

Prvi problem je što mediji u Republici Srpskoj umanjuju broj poginuli Srba. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica 7. januara 1993. godine poginula je ili ubijena 51 osoba srpske nacionalnosti, a ne 49.

 

Drugi problem je što se taj dan služi parastos za 158 Srba, koji su za četiri godine rata stradali na ovom području, pa se zbog neadekvatnog izvještavanja medija, taj broj ubijenih Srba, veoma lako povezuje sa dešavanima od 7. januara 1993. godine.

 

Treći problem je što nijedan medij u Republici Srpskoj, a ni političari u svojim nastupima, ne prave razliku između broja ubijenih civila i vojnika. Prema zvaničnim podacima, Republičkog centra, u ovom napadu je ubijeno 36 vojnika i 15 civila, što svakako mijenja sliku o obimu stradanja Srba i opisu svega onoga što se dešavalo tog 7. januara 1993. godine u Kravici i okolnim selima.

 

Četvrti problem je što se napad na Kravicu povezuje sa „najradosnijim hrišćanskim praznikom“, Božićem. Potpuno je irelevantno kada se napad desio, baš kao što bi bio irelevntan podatak da su Srbi izvodili vojne operacije u vrijeme Bajrama ili ramaznaskog posta.

 

Peti problem je što se zanemaruje kontekst u kojem se sve ovo dešava. U decembru 1992. i početkom januara 1993. godine, Srbi napadaju muslimanska sela  i to prvenstveno iz pravca Kravice i Ježestice, tako da ova mjesta postaju relevantne vojne mete.

 

Šesti problem je što se za ovaj napad optužuje isključivo Naser Orić, kada je Sud u Hagu utvrdio  da su detalje napada isplanirali Hamed Salihović i Ramiz Bećirović, a u napadu su učestvovali vojnici iz sela Sućeske (na čelu sa Zulfom Tursunovićem), Glogove (na čelu sa Ejubom Golićem), Biljega, Mošića i Delića (na čelu sa izvjesnim 'Zisom' iz Žanjeva), Cerske i Skugrića (na čelu sa Šemsom Salihovićem), Jaglića, Šušnjara i Brezove Njive (na čelu sa Sidikom Ademovićem), Osmača, Konjević-Polja, Jagodnje i Joševe, te da je bilo i boraca iz Srebrenice neutvrđenog identiteta.

 

Sedmi problem je što su u Kravicama i drugim selima postojale naoružane seoske straže Srba, dosta uskladištenog oružja i municije, a Sud u Hagu je utvrdio da su na tom prostoru, u to vrijeme, bili pripadnici Vojske Republike Srpske i vojne snage iz Srbije.

 

Osmi problem je što se u medijima ne spominju borbe koje su se taj dan odvijale u Kravici i okolnim selima, od kuće do kuće, gdje su Srbi koristili i artiljeriju postavljeno sjeverno i sjeveroistočno od Kravice da bi se odbranili od napada i da je veoma teško utvrditi koliko je vojnika i civila nastradalo tokom borbi, a koliko nakon prestanka ratnih dejstava.

 

Sasvim je jasno da je Kravica bila legitimna vojna meta, ali i da je u Kravici i okolnim mjestima počinjen zločin nad Srbima, samo ne onoliki koliko mediji i vlasti u Republici Srpskoj žele da prikažu.

 

Ubijeno je 15 civila, od toga 7 žena. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 90 godina. Za tijelima 5 Srba se još uvijek traga.

 

Sud u Hagu je zaključio da razaranje imovine velikih razmjera u Ježeštici, ali samo u Ježeštici, 7. i 8. januara 1993. od strane bosanskih Muslimana ispunjava uslove za krivično djelo bezobzirnog razaranja gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom.

 

Toliko o srpskim žrtvama, a sada ćemo o bošnjačkoj savjesti.

 

Prošlo je 27 godina od napada na Kravicu i niko od Bošnjaka, od tada do danas, nije odgovarao za ubijanje civila, razaranje sela, niti je pomogao da se nađu 5 tijela Srba koji se još uvijek traže.  

 

Pitam se, kako je moguće da Bošnjaci ćute sve ove godine praveći se da se ništa nije desilo tog 7. januara 1993. godine? Da li je sve ono što su proživjeli od 1992. do 1995. godine može biti opravdanje da se ne osude pojedinci koji su ubijali civile?

 

Naravno da ne može jer civili su civili, zarobljenici su zarobljenici i žrtve su žrtve!

 

Bošnjaci moraju da shvate da upravo ovakvo njihovo ponašanje daje alibi vlastima u Republici Srpskoj da relativizuju zločine koji su Srbi počinili u regionu Birča, da manipulišu brojem žrtava, da pokazuju da su svi isti, a da su sudovi i njihove presude  prepune politike.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 



Komentari - Ukupno 39

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još