Izvor: Avangarda.ba

Piše: Dženana Karup-Druško

Očigledno je da se na području BiH vodi obavještajni rat i to OSA-e protiv dvije službe: BIA-e i SOA-e koje su sa zločinačkim naslijeđem upregnute u velikodržavne politike i projekte Srbije i Hrvatske. Ali i obavještajni rat između SAD-a i Ruske Federacije, u kome i Francuska želi da se pozicionira kao važan igrač, pokušavajući se nakon Brexita nametnuti kao evropski lider i preko obavještajnog uticaja, a nema sumnji o tome na čijoj strani su i u ovom ratu Britanci. Iako mu je, čini se, jedan od glavnih nedostataka, na svu sreću po Bosnu i Hercegovinu Osman Mehmedagić nema rezervnu domovinu. A nema ni dvojno ni trojno državljanstvo, putovnice drugih zemalja, privatne firme, kriminalni dosje. Borio se i bori se protiv naslijeđenih zločinačkih organizacija, uništavanja BiH, ali i ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini i regionu. Uostalom, biti najbolji partner američkim obavještajnim institucijama pretpostavlja ozbiljan nivo stručnosti i profesionalnosti (što potvrđuju i dobijene bitke protiv BIA-e i SOA-e).

Srbija i Hrvatska su početkom ovog milenijuma krenule u (tobožnju ) reformu obavještajno-sigurnosnog sistema koji se oslanjao, i oslanja, na strukturu i iskustva bivše jugoslovenske Službe državne bezbjednosti (SDB, kao civilna služba) i Uprave za bezbjednost JNA (najpoznatije po radu tzv. KOS-a). Sadašnja srbijanska Bezbednosno-informativna agencija (BiA) i hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i ne kriju svoju “pravnu stečevinu” i “slavu” koju su stekli devedesetih djelujući kao glavne poluge zločinačkih planova svojih šefova Slobodana MiIoševića i Franje Tuđmana u razvaljivanju Bosne i Hercegovine s ciljem stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.

Raskrinkavanje srbijanskih i hrvatskih službi

Do kraja ove godine u Haagu će biti izrečena prvostepena presuda Jovici Stanišiću, koji je upravo devedesetih godina bio direktor SDB-a, i njegovom zamjeniku Franku Simatoviću zvanom Frenki, zbog odgovornosti Službe koja je, jednostavno rečeno, sijala smrt u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Aleksandar Vasiljević, načelnik KOS-a devedesetih, svjedočeći na suđenju protiv Slobodana Miloševića, detaljno je objasnio kako su funkcionirali vojni lanci komandovanja u JNA i Vojsci Jugoslavije, pokazao jasnu pravnu moć koju su Slobodan Milošević i njegovi saučesnici imali nad vojnim snagama.

Vasiljević je, također, objasnio princip rada vojnih kanala izvještavanja čime je pomogao da se pokaže da su Slobodan Milošević i njegovi saučesnici imali načine da saznaju da se čine zločini. Vasiljevićevo svijedočenje potkrijepilo je brojne druge dokaze da su Srpska vojska Krajine (SVK) i Vojska Republike Srpske (VRS) realno bile dio Vojske Jugoslavije. Vasiljević je raspolagao i detaljnim informacijama o ulozi koju su Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, odnosno njegova Služba državne bezbednosti, specijalne jedinice, dobrovoljci i paravojne grupe imali u sukobima. Vasiljević je svjedočio da je stvarnu moć u MUP-u imao načelnik SDB-a Srbije Jovica Stanišić, koji je bio direktno povezan s Miloševićem.

Upravo kroz procese u Haškom tribunalu potpuno su raskrinkane uloge službi (i civilnih i vojnih) u raspadu SFRJ i ratovima koji su uslijedili (i zločinima koji su počinjeni), kako srbijanskih tako i hrvatskih, pogotovo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Primjer je, između ostalih, suđenje i presuda Jadranku Prliću, u kojoj je ne samo raskrinkana uloga hrvatskih vojnih i civilnih službi, nego i pojedinaca među kojima su Markica Rebić, Ivo Lučić, i drugi. Branko Kvesić, posljedni šef bosanskohercegovačke Službe državne bezbjednosti, ratni šef hrvatske službe, a poslije ministar policije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, istraživan je i osumnjičen u Tribunalu u Haagu. Njegovo procesuiranje za odgovornost u ratnim dešavanjima i počinjenim ratnim zločinima prepušteno je institucijama BiH, ali do danas nikad nije podignuta optužnica. (Haški) predmet Branka Kvesića krije se u ladicama Tužilaštva BiH.

Ciljevi iz devedesetih i dalje se realiziraju

BIA i SOA danas imaju preko 3.000 pripadnika, među kojima je još uvijek mnogo starih (ratnih) kadrova koji su okrvarili ruke u BiH, i koji i dalje rade protiv BiH. Pomenimo, primjera radi,  kadrove u srbijanskim i hrvatskim ambasadama u BiH, među kojima su i bivši najviše rangirani obavještajci koji su “pekli zanat” u regionu, a koji su (u bliskoj prošlosti) djelovali na području Sjeverne Makedonije, Crne Gore, ali i u drugim dijelovima nekadašnje SFRJ izazivajući krize. Oni danas u BiH prave pripreme i učestvuju u realiziranju planova Milorada Dodika i Dragana Čovića kako bi što efikasnije iznutra razbijali BiH. A cilj je isti kao i devedesetih – rasturanje Bosne i Hercegovine. Kako krvavi pohod na BiH nije doveo do tog cilja, BIA i SOA nastavljaju drugim sredstvima, istim onim kojim su se služili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pred početak agresije na BiH. (Kako izgleda naći se na meti BIA-e, pomognutom ruskim službama, ovih dana bi štošta mogli reći i Crnogorci koji vode pravi hibridni rat jer su, ne samo izašli iz projekta stvaranja Velike Srbije, već se i ozbiljno suprotstavili tome, osamostaljivanjem, ulaskom u NATO i sad otvaranjem fronta sa Srpskom pravoslavnom crkvom.)

Uz naoružavanje i ulogu koju imaju oružane snage u Srbiji i Hrvatskoj, obavještajne službe i Srbije i Hrvatske (i dalje) ozbiljno rade na podjeli BiH. Ironija je da se ti planovi više i ne kriju, a njihovi politički zagovarači postaju sve glasniji u svojim zahtijevima za osamostaljivanjem, odnosno “svojim” entitetima.

Podsjetimo na niz (obavještajnih) afera koje su zadnjih godina potresale region, a iza kojih su uvijek stajale službe Srbije i Hrvatske, počevši od izmišljenih afera prisluškivanja i srbijanskih i hrvatskih dužnosnika od strane Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Bosne i Hercegovine, preko prisustva i švrljanja pripadnika BIA-e i SOA-e u BiH (o čemu svjedoče brojni medijski natpisi), afere kada su dvojica pripadnika Službe u Srbiji dobili otkaze nakon što su (boreći se za svoja radna prava) iznijeli detalje svog obavještajnog rada u BiH, sve do afere oko selefija kada je OSA raskrinkala prljave igre hrvatske Službe s građanima BiH, koje su uključivale ucjenjivanje i vrbovanje. Naravno ne slučajno, u ovim aferama BIA i SOA su imale podršku u pravosuđu BiH – Tužiteljstvu BiH i VSTV-u, što je vrhunac kršenja Ustava BiH, ali i praksa nezapamćena u povijesti savremenih država.

Na nišanu Beograda i Zagreba

Zašto u svoje fabricirane afere službe iz Srbije i Hrvatske konstantno uvlače OSA-u, odnosno zašto su bosanskohercegovačka obavještajna služba i njen (sadašnji) direktor njihova stalna meta?

Više je no vidljivo da u vrijeme kada se u BiH bira novi/stari direktor napadi ponovo počinju. Preko svojih satelita u BiH i regionu BIA i SOA sinhronizirano diskreditiraju rad OSA-e kako bi blokirali njen rad, a zadnjih dana meta preko koje to pokušavaju postići je direktor Osman Mehmedagić koji je, podsjetimo, konstantno proteklih godina svoga rada bio “na nišanu” Beograda i Zagreba.

Zašto ovakvi napadi nisu bili na prethodnog direktora, Almira Džuvu, koji je OSA-u vodio dva mandata? Ko su šefovi obavještajnih agencija susjednih država (kojima se mediji u BiH ne bave za razliku od medija u Zagrebu i Beogradu koji se itekako, u kontinuitetu, bave Mehmedagićem i OSA-om i to tako što na sve načine pokušavaju srušiti kredibilitet i dignitet direktora a i same OSA-e)?

Almir Džuvo, u vrijeme svog mandata direktora obavještajne agencije BiH, dobio je od Hrvatske državljanstvo i pasoš. To je nezabilježen slučaj u oblasti sigurnosti da direktor obavještajne službe jedne zemlje od druge dobije državljanstvo dok je na toj dužnosti. Ili se to bar drugačije zove. I sankcionira.

Upravo je Džuvo bio direktor OSA-e u vrijeme imenovanja Gorana Zupca za direktora SIPA-e, kada je sigurnosna provjera o njemu u OSA-i rađena po “skraćenom postupku”, bez uzimanja u obzir izvještaja koji su o Zupcu bili uputili pripadnici MUP-a Trebinja, a u kome se govorilo o navodnom kriminalu. Zubac je poslije, kao direktor SIPA-e, uručio posebno priznanje Džuvi za “izvrsnu suradnju”.

Prošlo je godina i treba podsjetiti na ulogu i ono što je radio Zubac u Sarajevu. Kao Dodikov kadar od povjerenja preuzeo je potpunu kontrolu nad SIPA-om, bošnjačke kadrove je “pomeo”, odnosno sve one koji su mu se usudili usprotiviti, blokirao je sve ozbiljne istrage o kriminalu i korupciji (koje bi i slučajno dovele do nekoga s “vrha”), a upravo u njegovo vrijeme započet je sistematski proces progona pripadnika Armije RBiH. Za amnestiranje srpske politike u ratu Zubcu su bile neophodne optužnice bošnjačkih komandanata i političara zbog čega su njegovi poslušnici (među kojima je bilo i Bošnjaka) otvorili istrage u Goraždu, Tešnju, Krajini, Sarajevu… Za to Zubac nije birao sredstva: kršenje zakona, pritisci na svjedoke, lažne izjave, istrage bez dokaza…

Zubac je otišao, ali projekat koji je on započeo dovršava Milan Tegeltija (dolaskom na čelo VSTV-a). Iznutra je urušio pravosuđe, a njegovi kadrovi su počeli s optuživanjem svih generala i komandanata Armije RBiH. Taj projekat (osmišljen u dokumentima SANU-a) kome je krajnji cilj promjena kompletnog narativa o ratu u BiH i koji je važan dio procesa revizionizma u kome se našla BiH traje i dalje. Uloga obavještajnih službi u tome je jako važna (kao što se vidi u prvom dijelu teksta, iz haških dokumenata), a na osnovu navedenog jasno je i koliko dugoročno može biti opasna i štetna po državu.

Obavještajna i politička suradnja

No, čuvajući svoju poziciju direktora Obavještajne službe, Džuvo se nije oslanjao samo na jednu kartu. Tako je uz podršku Zubcu, sina Nikole Špirića imenovao na poziciju oficira za vezu između obavještajnih agencija BiH i Srbije, sa sjedištem u – Beogradu. Da li neko sumnja za čije interese je Špirić mlađi radio? Nikola Špirić je u to vrijeme bio predsjedavajući Vijeća ministara BiH, kasnije je kao zastupnik u državnom Parlamentu bio u Komisiji za nadzor rada OSA-e iz koje je izbačen jer je falsificirao dokumente čime je uveliko učestovao u aferi fabriciranoj u Beogradu i ubačenoj u BiH preko Banja Luke, a u kojoj je meta bila OSA. I njen direktor, no tada je već na toj poziciji bio Mehmedagić (koji je Špirića mlađeg u međuvremenu povukao iz Beograda). Špirić je prije nekoliko dana ponovo izbran u Komisiju za nadzor nad OSA-om. U međuvremenu, on i njegova porodica, što podrazumijeva i sina, stavljeni su na američku crnu listu.

Zubac i Špirić mlađi bili su više no dovoljni za Džuvin miran mandat od 10 godina, a ni do danas nije poznato za koje zasluge je dobio hrvatsku putovnicu. Osim što je upravo Džuvo prvi koji je javno izašao, s govornice Parlamenta, s podatkom o 3.000 navodnih islamskih spavača u BiH koji su poslije hrvatske i srbijanske agencije dovele do broja od 10.000, s kojim je javno izašla Kolinda Grabar Kitarović.

Za razliku od Džuve koga niko iz Beograda, Zagreba i Banja Luke nije napadao, direktor OSA-e Mehmedagić ne samo da je označen kao “glavni krivac” svih akcija (afera) usmjerenih protiv hrvatskih i srpskih dužnosnika i institucija, nego je i obavještajno, preko medija i specijalnih izvještaja agencija diskreditiran kao “mudžahedin”, “čovjek Bakira Izetbegovića”, “ratni zločinac”, snajperista…

Danas BIA i SOA preko Tužiteljstva BiH vode proces protiv Osmana Mehmedagića zbog  fakultetske diplome. I laicima je jasno da je cilj onemogućiti njegovo imenovanje još jedan mandat. S druge strane za Daniela Markića, šefa SOA-e, nema problema u Hrvatskoj, čak i ako se ne zna da li je završio i koju srednju školu u Francuskoj. Posjeduje francusko državljanstvo koje je stekao rođenjem 1970. u Francuskoj. Ima dobre odnose s generalskim lobijem oko Ante Gotovine, a niko ga ne uznemirava ni oko afere Hotmail i Borg  gdje je “rastaljen dio kolača” oko uništavanja INA-e i HEP-a u šta je, navodno, upućen i EUROPOL. Postoje tvrdnje da (je) radi(o) za francusku obavještajnu službu i da je informacija o BiH kao “tempirnoj bombi”, koju je plasirao francuski predsjednik Macron, proistekla upravo iz djelovanja hrvatske SOA, o čemu ima više  dokaza. Za početak, dovoljno je otići na zvaničnu stranicu SOA-e, gdje se većina aktivnosti  SOA-e odnosi na one njihovog direktora, a upravo suradnja s Francuskom je vrlo širokog spektra, od  obavještajne do političke, što Markić i ne krije.

Dvojni i trojni direktori

I dok bivši direktor OSA-e, Džuvo, ima hrvatsku putnovnicu, a hrvatski ravnatelj SOA-e Markić francuski pasoš, direktor BIA-e Srbije, Bratislav Gašić, ima grčki i navodno i ruski pasoš. Gašićeva srednja škola upitna je kao i Markićeva; ne zna se da li je završio gimnaziju u Kruševcu ili Nišu, ili tehničku školu za visokogradnju u obrazovnom centru “Bosa Cvetić”. Ono što je sigurno to je da je postao poznat kao suvlasnik Grand kafe zbog čega je dobio nadimak Bata Santos, nadimak koji se nalazi i u wikipediji uz njegovo ime. Osim toga, Gašić je i ktitor i od septembra 2016. njegov lik je na freski, u crkvi svetog Jovana, na brdu Bagdala iznad Kruševca, čiju je izgradnju finansirao. No, uz sve ove “zasluge” Gašić je javnosti poznat zbog toga što je s pozicije ministra odbrane smijenjen zbog sekstičkih izjava upućenih novinarki Zlatiji Labović. Nakon toga ga je Vučić postavio za direktora BIA-e. Gašić je, ipak, jedan od osnivača SNS-a. Novinar Miloš Vasić smatra da je u današnjoj Srbiji zapravo svejedno ko će obavljati funkciju direktora BIA, jer, kako ocjenjuje, “u Srbiji postoji samo jedan direktor, a to je Aleksandar Vučić”.

A dok francuske službe usmjeravaju rad Markića, a ruske službe rad Gašića, sasvim je jasno da su OSA i njen direktor vezani za američke. Matthew Palmer, posebni izaslanik State departmenta  za Zapadni Blakan, u intervjuu za televiziju N1, komentirajući Macronovu izjavu o BiH kao “tempiranoj bombi”, rekao je da SAD ima odličnu suradnju s BiH i njenim institucijama, te da je izjava Macrona nepromišljena, čime je indirektno negirao i sve druge podvale koje dolaze od SOA-e i BIA-e.

No, u pokušaju rušenja izbora novog/starog direktora OSA-e koriste se svi mehanizmi među kojima je i izbor nove Komisije na čije čelo je postavljen Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a. U svjetlu svega navedenog teško je ne primjetiti da je upravo Nikšić preko određenih “biznisa” dovođen u direktnu vezu s pojedincima iz Rusije koji imaju direktne konekcije s Miloradom Dodikom. Zašto je upravo Dodik neposredno nakon izbora Komisije rekao da je SNSD glasao za Nikšića kako bi on postavljao klipove u imenovanju Mehmedagića? Podsjetimo na prošlogodišnju izjavu Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjednika SDP-a, koji je rekao da u rukovodstvu SDP sjede ljudi koji rade za strane (susjedne) obavještajne službe i da ima dokaze za to.

Očigledno je da se na području BiH vodi obavještajni rat i to OSA-e protiv dvije službe: BIA-e i SOA-e koje su sa zločinačkim naslijeđem upregnute u velikodržavne politike Srbije i Hrvatske. Ali i obavještajni rat između SAD-a i Ruske Federacije, u kome i Francuska želi da se pozicionira kao važan igrač, pokušavajući se nakon Brexita nametnuti kao evropski lider i preko obavještajnog uticaja, a nema sumnji o tome na čijoj strani su i u ovom ratu Britanci.

Iako mu je, čini se, jedan od glavnih nedostataka, na svu sreću po Bosnu i Hercegovinu, Osman Mehmedagić nema rezervnu domovinu. A nema ni dvojno ni trojno državljanstvo, putovnice drugih zemalja, privatne firme, kriminalni dosje. Borio se i bori se protiv naslijeđenih zločinačkih organizacija, uništavanja BiH, ali i ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini.

Nema sumnje da je o svemu navedenom dobro upoznat i bivši direktor slovenačke obavještajne službe koji nije bez razloga izjavio da je OSA najbolja obavještajna agencija na području nekadašnje Jugoslavije. Biti najbolji partner američkim obavještajnim institucijama pretpostavlja ozbiljan nivo stručnosti i profesionalnosti. Što je nedavno (ponovo) stavljeno do znanja i Beogradu i Zagrebu, tako da Dodikove opstrukcije nemaju snagu koju bi on želio, niti će on biti taj koji će u ovako ozbiljnim “igrama” donositi odluke. Jer, on je, ipak, samo pijun, a odluke donose puno ozbiljniji igrači. 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)