JASMIN DURAKOVIĆ/ POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2020)

Dani straha i otpora: Kako sam postao propagandista Armije RBiH!

Nedjeljni magazin19.01.20, 15:07h

Dani straha i otpora: Kako sam postao propagandista Armije RBiH!
U novom nastavku svog autorskog serijala naš suradnik se bavi prvim mjesecima rata u Sarajevu i početka opsade. Vremenom kada je postalo jasno da su svi pozivi za mir uzaludni i počinje dugi i isrpljujući rat

 

Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira" možete čitati ovdje.

 

Šestog aprila '92. Evropska unija i SAD priznaju nezavisnu Bosne i Hercegovine. Po prvi put nakon nekoliko stoljeća stara evropska zemlja ima svoju državnu samostalnost.


Ali, bilo je već tih dana jasno da će cijena nezavinosti biti skupa. Pobunjeničke srpske snage uz pomoć JNA napadaju tog istog dana Zvornik i Foču, Sarajevo je pod vatrom, plamen rata se širi čitavom zemljom.


U Sarajevu je haotično; srpske snage napadaju sa okolnih brda, već praktično drže Grbavicu i najveći dio Ilidže. Bosanske patriotske snage se organiziraju i pružaju otpor – to su jedinice MUP-a, pripadnici Patritoske lige i dobrovoljci u Teritorijanoj odbrani. Po brdskim naseljima odbrana se organizira sponatno, jer ljudi brane svoje kuće i domove.


Istovremeno, velika je bježanija iz grada. Počinje veliki egzodus stanovništva i etničke migracije; veliki broj Srba napušta grad. Ali bježe i drugi. Bio je to početak procesa koji će dugoročno promijeniti demografsku sliku Sarajeva, grada u kojem su stoljećima živjeli zajedno Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Jevreji. Jedan svijet koji je postojao i kojem je Titova Jugoslavija dala stabilnost i godine napretka, raspadao se u paramparčad. A Sarajevo je bilo simbol tog svijeta i vremena.

 

Posljednji avioni prevozili su posljednje putnike iz grada. Boing 707 zvani „kikaš“ je bio avion sa kojim je najviše civila napustilo Sarajevo. Jednim takvim letom grad je napustila i moja tadašnja djevojka, danas životni partner. Rodom iz Subotice, napustila je grad sa uvjerenjem da rat neće dugo potrajati.


Ti rastanici su bili kao u filmu „Kosa... gužva na aerodromu, žica, vojnici, pogledi koji traže jedni druge u tom metežu. Kada je avion poletio, okrenuo sam se i iza mene je bio ukopani tenk JNA sa velikom cijevi uperenom u nas. 


Nismo se vidjeli dvije godine.  

 

Sarajevo su napustile i njegove velike muzičke i filmske zvijezde Goran Bregović, Zdravko Ćolić, Nele Karajlić, Emir Kusturica i mnogi drugi.

 


  
Uzalud su bili pozivi za mir koje je slalo Sarajevo, ali i drugi sa prostora bivše Jugoslavije i svijeta.  Buka i bijes oružja bili su jači.

 

Raspad se vidio na svakom koraku. On je bio očit i na medijskoj sceni Sarajeva. Gotovo čitavo tadašnje rukovodstvo TV Sarajevo, kao jedine televizijske stanice u tome trenutku, pobjeglo je iz „sivog doma“, pa je praktično ostatak novinara, uz pomoć ljudi iz tehničke proizvodnje (snimatelji, montažeri, realizatori TV programa, pa sve do vozača) bili u (očajničkoj) poziciji da spašavaju čast ove kuće. Nešto blaža situacija bila je u velikoj novinskoj kući „Oslobođenje“. 


U gradu su ostali novinari „Yutela“ predvođeni Goranom Milićem i oni su u prvim mjesecima rata bili časni svjetonici medijskog otpora u gradu. Nakon mjesec-dva i oni su napustili Sarajevo. U tim prvim mjesecima rata u Sarajevu na sceni se pojavljuju i dva privatna medija koje su bila u funkciji odbrane grada – TV stanica „Hayat“ i Radio 99.


„Slobodna Bosna“ ostala je manje-više kompletna i nastavila je izlaziti sve dok je bilo papira za štampanje.  Trajalo je to neka dva mjeseca.


Redakcija je preselila iz Skenderije, koja je bila pod vatrom, u prostorije mjesne zajednice blizu Predsjedništva BiH.  Izvještavalo se i pisalo o situaciji na ratištima u Sarajevu i po BiH.
U to vrijeme pišem za „Slobodnu Bosnu“ i poneki tekst za „Nedjelju“, sedmični tjednik u izdanju „Oslobođenja“.


Konfuzan je bio taj april u Sarajevu. Stanovao sam na Čengić Vili, u stanu kod pjesnika Ilije Ladina, ali se često zbog pucnjave i granatiranja ostajalo po gradu i spavalo po stanovima prijatelja.  Grad se praznio i slobodnog prostora za spavanje bilo je na sve strane. Bilo je tih dana puno solidarnosti među ljudima, zajednička nevolja ih je natjerala na to.


Ali, bilo je i puno zla, nacionalne podjele su doživljavale svoj vrhunac i neprijatelj se tražio na sve strane. Počelo je protjerivanje ljudi sa Grbavice i drugih naselja pod kontrolom srpskih snaga. Zločina je bilo svakim danom sve više. Istovremeno, na teritoriji pod kontrolom bosanskih snaga tražila se „peta kolona“. Vrijeme nepovjerenja i straha vladalo je gradom.


Granica je bila vrlo tanka: jedni su postajali bolji ljudi nego što su to ikad bili, drugi nikad gori. 

 

Panika se širila pa je krenulo i pljačkanje robe iz prodavnica i radnji u gradu. Ljudi su iz straha htjeli da osiguraju hranu za svoje porodice i najbliže. Pljačakali su se i napušteni stanovi. U takvim vremenima ratni profiteri brzo se rađaju.


U to vrijeme sam zbog jednog teksta imao problema sa Jukom Prazinom. Objavio sam tekst pod svojim pseudonimom kako njegovi vojnici prodaju puške za telad HVO-u na Stupu. 
Prazina je naredni dan uletio u redakciju i tražio urednika da mu objasni ovaj tekst. Srećom, nisam bio tu, kao ni najveći dio redakcije. Nazvao me odnekud Senad Avdić i rekao da nas Juka traži, pa da se sklonim privremeno negdje. Poslušao sam ga i nekolio dana nisam nigdje izlazio iz stana na Čengić Vili; Prazina je imao gadan običaj da puca u noge onima kojima se zbog nečega zamjere.


Kada je napustio Sarajevo i obreo se na Igmanu i putu prema Hercegovini, u „Nedjelji“ sam objavio jedan njegov portret pod naslovom „Časno je bilo živjeti sa Jukom“.


Drug maj '92. označio je kraj svih nada da će oružani sukob kratko trajati.  Došlo je do tenkovskog napada JNA u centru grada, otmice predsjednika Izetbegovića i velikog okršaja u Dobrovoljačkoj. 


Srpske snage fizički zatvaraju grad, opsada počinje. Telefonske linije su radile još neko vrijeme, ali su i one brzo prekinute. 

 

drug-maj-sarajevo


Gadan je bio taj osjećaj napuštenost i ostavljenosti do ostatka svijeta. Malo je ko, dok su telefoni radili, zvao izvana. 


Iz Beograda me tih dana nazvao samo jedan čovjek. Bio je to veliki srpski reditelj Aleksandar Saša Petrović (Tri, Sakupljači perja, Biće skoro proprast sveta, Majstor i Margarita). Znali smo se od ranije, jer sam radio jedan veliki intervju sa njim na beogradskom FEST-u i bio njegov gost u Parizu kad je montirao svoj posljedni film „Seobe“. Bio je zabrunut za mene, ali užasnut napadima na Sarajevo. Drugih poziva iz Beograda nije bilo.

 

Tih dana sam po prvi put u životu vidio mrtve, žive ratne rane i ljudsku krv. Sa svojim jednim prijateljem krenuo sam sa Čengić Vile prema centru i našli smo se usred pucnjave, na cesti blizu kasarne Maršal Tito ležao je izreštan civil, dok smo mi jednom ranjenom vozaču pomogli da stigne do tadašnje Vojne bolnice. Njegova krv ostajala je i po našoj odjeći. 


Neke epizode o ovome stanju u prvim ratnim mjesecima prenio sam kasnije na veliki ekran u filmu „Nafaka“.

 

 

Krajem maja negdje  u gradu našao me Dervo Harbinja, bivši oficir JNA i jedan od osnivača Patriotske lige BiH u predratnim mjesecima. Bio je zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Sarajeva Mustafe Hajrulahovića Talijana. 


Imao je preporuku od Alije Isakovića i njegove supruge Emine Kečo, i ponudio mi da uđem u štab TO. 


Naredni dan već sam bio u zgradi TO na Ciglanama (današnje sjediše Poreske uprave FBiH). 


Tako sam ušao u Armiju BiH. Moj zadatak je bila ratna propaganda. Dobio sam kancelariju u štabu i počeo sa aktivnostima. 


Najviše sam surađivao sa Harbinjom; bio je dosta obrazovan oficir, širokih pogleda i sa umijećem komunikacije sa ljudima u timu.  Upravo zbog toga bio je nešto kasnije i jedna od prvih žrtava unutarvojnih previranja u Armiji BiH , te će u jesen iste godine biti ekspresno prekomandovan na ratiše u Goraždu.  Cilj ovih prekomandi i smjena bilo je pruzimanje vojnog vrha u Sarajevu od strane SDA;  njima su trebali stranački podobni oficiri, naročito u periodu tzv „islamizacije Armije BiH“. To je provodio obavještajni aprat, sastavljen od bivših kadrova KOS-a i „novih islamskih snaga“ koje su u godinama rata počele dobijati na svojoj političkoj snazi.

 

Suradnja sa komandantom Talijanom bila je znatno manja, ali također dobra.

 

U štabu je već djelovala Informativna služba TO (ISTO), koju je vodio Muhamed Zlatan Hrenovica; moj zadatak je bila propaganda i bio sam pod direktnom komandom štaba.


Na terenu se već uveliko vodio istinski propagandni rat. On je bio u najvećoj mjeri neorganiziran i spontan.  Patriotski mediji su izvještavali sa prvih linija, muzičari i drugi umjetnici prave pjesme o odbrani Sarajeva. Bilo je tu puno i naivne propagande ali se radila iz srca. U gradu je vladao veliki patriotski zanos prvih mjeseci rata.

 

 


Moral stanovništvu dižu i tekstovi novinara i intelektualaca koji su ostali u gradu.  Tih dana svoje sjajne novinarske tekstove piše Alija Isaković, koji će nešto kasnije biti objavljeni u knjizi „Antologija zla“;  tu su Gojko Berić, Abdulah Sidran, Zdravko Grebo, Nermina Kurpsahić, Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić i mnogi drugi ovdje nepobrojani.

 

Realno, nisam ni ja bio nešto školovan za posao propagande, ali nije se imalo kud. Na sceni je bio rat protiv tvoje zemlje i grada.

 

Pratili smo stanje na ratištima i slali medijima. Najvažniji su bili državna televizija i radio, ali i drugi mediji koji su djelovali u to vrijeme. 


Bili su nam vrlo važni strani novinari koji su izvještavali iz već opsjednutog Sarajeva i probijali medijsku blokadu pod kojom se nalazio grad. Oni su uglavnom bili smješteni u hotelu Holiday Inn i odigrali su veliku ulogu u priči o ratnom Sarajevu. Naša uloga je bila da im osiguramo što više informacija o stanju na ratištima, ali i u čitavom gradu.


Negdje u junu '92. krenule su i prve zvanične zakletve u sarajevskim jedinicama. Pored samog kratkog teksta zakletve, trebalo je napisati i motivacijski tekst u kojem se vojnicima trebalo objasniti zašto se bore. Taj tekst sam ja napisao i njega su komandanti svih jedinica u Sarajevu, ali i šire, čitali pred svojim vojnicima.

 

Tog ljeta '92. bilo je nekoliko pokušaja proboja obruča oko Sarajeva. Ali nijedan nije uspio. 

 

O tome, ali i umjetničkom otporu u opsjednutom Sarajevu, u narednom nastavku.

 

(DEPO Portal/ak)



Komentari - Ukupno 29

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još