Izvor: Exspress.hr
Piše: Dalibor Milas, teolog

Zanimljivo je bilo pratiti posljednje predsjedničke izbore u RH. Unatoč sitnim nesavršenostima, Hrvatska zaista postaje ozbiljna demokratska država. Tijekom samih izbora nije bilo većih incidenata ili govora o izbornim podvalama, krađama i manipulacijama, a rezultati su javnosti predstavljeni pravodobno i transparentno. Nije bilo bahatih pobjednika i loših gubitnika.

Sve je bilo na svome mjestu. U Hrvatskoj se pokazalo nešto što je u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije još nezamislivo: moguće je promijeniti nekoga na vlasti mirnim putem i bez onih za Balkan tipičnih peripetija.

Izbori u RH su sve do nedavno redovito služili kao poligon za jedini društveno prihvatljivi antagonizam u Hrvatskoj, onaj prema Hrvatima u BiH. To i jest jedan od razloga zbog kojih mi je drago što pobjedu na izborima nije odnijela gđa Grabar Kitarović. U slučaju njezine pobjede Hrvati u BiH, kao vjerni HDZ-ovi poltroni, još jednom bi ispali “žrtveni jarac” hrvatske politike.

Zanimljivo je primijetiti da je jedan dio lijevo-liberalne javnosti u Hrvatskoj još uvjeren kako su birači iz dijaspore i BiH u mogućnosti presuditi izbore u RH. No ako analiziramo podatke, dobivamo posve drukčiju sliku. Prema službenim podacima Državnog izbornog povjerenstva RH, ukupan broj registriranih birača za predsjednika RH u BiH iznosio je 93.352, što je tek 24,7% od ukupnog broja Hrvata u BiH.

Još je zanimljivije da je u drugom krugu predsjedničkih izbora u BiH sudjelovalo ukupno 35.547 birača, odnosno 9,4% ukupnog broja Hrvata u BiH. Dakle, Hrvati u BiH i dijaspora nikad nisu ni bili u mogućnosti odlučiti izbore u RH. To je prilično dosadna mantra loših gubitnika s lijevog političkog spektra koji nakon svakih izbora potenciraju priču o ukidanju prava glasa svima koji ne plaćaju porez, odnosno ne žive na teritoriju Republike Hrvatske. Glasovanje je vezano za državljanstvo, a ne za mjesto prebivališta ili plaćanje poreza.

Argument “glasaj tamo gdje plaćaš porez” je poražen, pregažen, prežvakan te toliko puta rastavljen na elementarne faktore da ga više nitko ozbiljan i ne poteže u raspravi. Čak i u jednoj ideološki rasterećenoj Austriji iseljeništvo ima pravo glasa i to nitko ne spori. Ukidati pravo glasa Hrvatima u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini, umjesto da se taj potencijal i resurs kojeg RH posjeduje pametno iskoristi, bilo bi vrlo naivno i dugoročno pogubno za Hrvatsku.

No unatoč ostrašćenim reakcijama, mišljenja sam da je važno na ispravan način tematizirati pitanje glasovanja Hrvata u BiH na izborima u RH. Iako mi Ustav RH (čl. 45) garantira pravo sudjelovanja na izborima za Hrvatski sabor, predsjednika RH i Europski parlament, zajedno s većinom Hrvata u BiH, spomenuto pravo odbijam konzumirati iz etičkih razloga.

S druge strane me iznenađuju moji sunarodnjaci koji su svjesno i po svemu sudeći slobodno (?) odlučili podržati nedvojbeno lošiju kandidatkinju prilično upitne sposobnosti za funkciju predsjednice RH. Kakve to ima veze s opjevanim domoljubljem?

Dok su biračka mjesta u BiH vjerni stranački botovi ranom zorom po dužnosti okupirali, jer treba se nekako i odužiti za radna mjesta po državnim tvrtkama i institucijama, staračka gerila je (bila) uvjerena da će Milanovićevim dolaskom na Pantovčak Josip Broz Tito uskrsnuti iz groba i sve ih automatski vratiti u imaginarnu Jugoslaviju.
 

Jedan dio njih teško može prežaliti što se po tko zna koji put našao izvan granica Hrvatske. Njih ne zanima što im se doslovno pred nosom događa, ali su zato nevjerojatno upućeni u događanja u Međimurju, Zagrebu ili Rijeci. Ne znaju tko je premijer u Federaciji BiH, ali znaju kako se zove pas zagrebačkoga gradonačelnika.

No oni su stjecajem okolnosti (za koje su dobrim dijelom i sami krivi) izgubili cijeli niz prava u Bosni i Hercegovini, a njihovi politički protivnici idu do te mjere da im čak negiraju etnički identitet te ih nazivaju – bosanskim katolicima. Zahvaljujući lošoj politici koju konstantno slijede, jedan dio Hrvata u BiH htio bi sjediti na dva stolca, što - pretpostavljam - i nije previše ugodno.

Nije onda ni čudo što im je pozornost usmjerena na Hrvatsku. Homo balcanicus je u svojoj biti vrlo konzervativno biće. Teško mu je naviknuti se na nove stvari. Rob je navika te nekih loših i promašenih tradicija svojih roditelja. U roditeljsku promašenu tradiciju spada hercegovačka fasciniranost HDZ-om.

Koliko to god većina Hercegovaca žestoko osporavala, sudjelovanje na izborima u RH je jedan stečeni privilegij, posljedica Tuđmanova i Šuškova pakta i ostatak promašene politike koja je, umjesto pomno smišljenim “Anschlussom”, završila hrvatskom katastrofom u BiH koju ni dan-danas dio Hrvata u BiH ne želi priznati.

Nije onda ni čudo što su već nekoliko izbora u nizu prisiljeni glumiti “dežurnog Pedra” kojim se hrvatski političari poigravaju i koji se u dnevnopolitičkim igrama redovito koriste kao topovsko meso. Također je važno naglasiti da hrvatski SDP nepravedno loše kotira kod Hrvata u BiH, iako su, na političkom planu, za Hrvate u BiH više učinili Milanović i toliko omraženi SDP negoli oportuni HDZ.

HDZ-ova deklarativna briga za glasove bosanskohercegovačkih Hrvata nije briga za narod koji je od konstitutivnog “faktora” u Bosni i Hercegovini pretvoren u šačicu koja se bori čak i za biološki opstanak nego jeftina i licemjerna propaganda, koju svaka moralna institucija treba osuditi, a ne dodatno poticati.

HDZ BiH se konstantno pokušava predstaviti kao ekskluzivni predstavnik hrvatskih interesa u BiH, ali zanimljivo je da brojevi s izbora pokazuju da ovu stranku nečistih namjera većina Hrvata u BiH sve više ignorira i sabotira.

Kako se drukčije postaviti prema nekome tko je politički izolirao i opustošio hrvatske krajeve u BiH? Ako Hrvatska, odnosno politički Zagreb, zaista želi pomoći Hrvatima u BiH, onda bi mogao početi s rekonstrukcijom pogubnog utjecaja “svog” HDZ-a na politički i svaki drugi status Hrvata u BiH te općenito na odnos prema BiH.

Jer HDZ BiH je, uz svesrdnu podršku hrvatskog HDZ-a, odgovoran što među Hrvatima u BiH više i ne postoji narodski i intelektualni kapacitet koji bi stvorio političku alternativu i izborio se za njihova politička prava i adekvatan status u BiH. Dio Hrvata u Hrvatskoj i dio Hrvata u Bosni i Hercegovini imaju, između ostalog, i jednu zajedničku stvar: HDZ im je onemogućio napredak.

(Exspress.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)