JASMIN DURAKOVIĆ/ POLITIKA U DOBA RAT I MIRA (1988-2020)

April '92: Kako ni(smo) naivno ušli u rat i napad na Sarajevo

Nedjeljni magazin12.01.20, 18:07h

April '92:  Kako  ni(smo) naivno ušli u rat i napad na Sarajevo
O novom nastavku feljtona naš suradnik se bavi burnim događajima uoči rata iz vlastitog iskustva. Šta se tih dana dešavalo na medijskoj sceni Sarajeva i BiH?

 

Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira" možete čitati ovdje.

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

Mala cafe galerija „Zvono“ imala je bitnu ulogu u kulturnom i društvenom životu Sarajeva u predratnim godinima. Više je puta mijenjala svoju lokaciju, da bi se konačno skrasila pored nekadašnje „Trase“,  danas kina „Meeting Point.


Kafanu je vodio Vedran Muftić, dok je umjetničke programe vodio Aleksadar Saša Bukvić, sarajevski likovni i konceptualni umjetnik. U gradu je poznat i kao vlasnik kultne slastičarne „Jadranka“.


„Zvono“ je tada bilo središte naprednog umjetničkog života, likovnog, ali ne samo likovnog, u gradu. To je bilo stjecište svih vrsta umjetnika, od konceptualista do pisaca, reditelja i muzičara, ali i drugih - od vozača do vrhunskih intelektualaca.


Tu sam i ja u ljeto '91 pravio multimedijalnu izložbu „Godinu dana bosanskog konja“.  U tome projektu još su učestvovali moj tadašnji (podstanarski) gazda i čuveni pjesnik Ilija Ladin, student sarajevske likovne akademije i prošlogodišnji  predstavnik Crne Gore na Bijenalu u Veneciji Vesko Gagović i poznata skulptorka Alma Suljević.

 


Izložba je imala umjetničku dimenzija, ali uz angažiranu političku notu, obzirom da se Bosna nalazila u predratnoj atmosferi isčekivanja šta će uopće biti sa njom. I sa nama.  Osjećao je to i Ladin, pa je u svojoj kolumni „Dnevnik jednog bosanskog konja“, koju smo ubjavljivali u „Valteru“ i „Bosanskim pogledima“, pisao upozoravajuće alegorijske tekstove o zlu koje nam se sprema.


U „Zvonu“ me je početkom '92. Ilija Ladin upoznao sa E.Č, zanimljivim likom koji je u to vrijeme radio kao vozač u jednoj velikog državnoj firmi. Njemu je trebala pomoć u potencijalnoj medijskog priči koja se valjala iza brda.


Radilo se o Edhemu Bičakčiću, jednom od osuđenih iz grupe „islamskih fundamentalista“ 1983. godine. 


Nisam puno o njemu znao u to vrijeme, ali sam se informirao. Bio je iz stare i ugledne gradske familije, pa mu je, tako, dedo između dva svjetska rata u dva mandata bio gradonačelnik Sarajeva. 


U zatvor je Bičakić otišao kao mladi inženjer koji je radio u tadašnoj Elektroprivredi BiH.  Po povratku iz zatvora dobio je posao u jednoj državanoj građevnskoj firmi, ali je, nakon što je SDA pobijedila na izborima '90-te, želio da se vrati u firmu iz koje je izašao sa lisicama na rukama  - na velika vrata. Htio je da bude generalni direktor te velike državne kompanije.
Ali, tadašnja SDA, friško na vlasti i bez iskustva u borbi za državne institucije i kompanije, nije znala kako. Aparat koji je građen u godinama socijalizma bio je, bez obzira na dobivenu vlast nacionalnih stranka, u tome trenutku prejak za njih. A njima se žurilo. 

 

edhem-bicakcic


Imali su svoje novine „Muslimanski glas“, ali tamo su uglavnom radile hodže i nacional-romantičari bez puno znanja i iskustva u medijima. Inače, nakon što je SDA pobijedila na izborima, njima se prikačio svakakav (polu)svijet, najčešće vrlo glasan u svojim zahtjevima, ali sa vrlo skromnim znanjima o politici. Bolje reći, skromnim znanjima i isustvima o bilo čemu, osim da talambasaju o patriotizmu i „borbi za narod“.


Edhem Bičakić nije bio taj. Bio je čovjek sa dugom prodičnom tradicijom  u Sarajevu i prilično obrazovan. Zanimljivo je da je, u trenutku njegovog hapšenja, jedna sarajevska novinarka objavila u „Oslobođenju“ kako je u njegovom stanu pronađeno štivo „neprijateljskog sadržaja 'Robinson Crusoe' izvjesnog Daniela Defoa“.


Istražujući materijal, došao sam do saznanja da tadašnja uprava Elektroprivrede BiH usko surađuje sa političkim pobunjeničkim rukovodstvom „SAO Krajine“ u Hrvatskoj i nelegalno im, dok tamo bjesni rat, isporučuje struju. Na neki način se može reći da je u to vrijeme Elektropriveda BiH, kao strateško preduzeće, bilo pod dominantnim uticajem antibosanskih političkih snaga.


Odlučili smo da uđemo u taj slučaj. Uslijedila je tokom marta '92. serija tekstova o aferi „isporuke struje srpskim pobunjenicma u Hrvatskoj“. Bilo je to vrlo dramatično u tome trenutku, jer sam dobio i nekoliko ozbiljnjih prijetnji zbog ovih tekstova. Kao i vozač E.Č. Tih dana je neko pucao na stan njegove sestre, čista slučajnost je bila da nije stradala. Ona je prije toga za naš list iznijela dokumentaciju iz SDK-a, tadašnje vrhovne finansijke insutucije u BiH, o pranju para koje je radio SDS za potrebe svojih političkih i vojnih operacija, kao pripreme za rat. U gradu je tih dana oružja spremnog za upotrebu bilo na sve strane.


Krajem marta izašao je posljednji predratni broj „SB“ sa nekoliko ubitačnih tekstova o ovome slučaju. Potpisivao sam ih svojim imenom, ali i pseudonimom Nikica Piplica, te kao „Istraživački tim SB“.  Sljedeće jutro su generalni direktor i njegova uprava podnijeli ostavke i za generalnog direktora Elektroprivrede BiH je imenovan Edhem Bičakčić. Gotovo istog dana je E. Č., uz pomoć nekoliko policajaca, preuzeo obezbjeđenje u ovome preduzeću. Ispostavit će se to vrlo značajnim za događaje u narednih mjesec dana, kada počinje rat u Sarajevu. 


Zgrada Elektroprivede je imala vrlo značajnu poziciju za te događaje, nalazila se pored Grbavice i realativno blizu nedašnje kasarne Maršal Tito. Prijetila je relana opasnost da bosanske odbrambene snage ostanu bez kontrole nad tim objektom, što je moglo oklašati povezivanje srpske vojnih snage sa Grbavice prema kasarni, a što bi praktično značilo presjecanje grada u dva dijela.


Ostala je interna anegdota vezana sa cijelu ovu priču. Tokom jednog od „pripremnih“ sastanaka kod Bičakčića, u njegovoj porodičnoj kući,  E. Č. ga pita:


- Možeš li ti to?


Biva, ako mi uspijemo da razotkrijemo čitav slučaj, hoće li on biti u stanju da bude dobar direktor tog preduzeća.


- Mogu, kaže Edhem.


I pokazalo se da može. U ratnim i postratnim godinama je, uprkos kontroverzama vezanim za njegov politički angžaman u SDA, gdje je praktično bio po snazi odmah iza Alije Izetbegovića,   uspješno vodio ovo preduzeće. Istovremeno, kao čovjek je prema drugima bio više nego korektan.

 

jasmin-durakovic-nerzuk-curak


Nije bilo vremena za proslavu njegovog imenovanja za direktora.


Prvog aprila JNA steže obruč oko Sarajeva, postavljaju se artiljerijsko-raketne jednice oko grada, na Mojmilu se pojavlju tenkovi sa cijevima okrenutim prema gradu, SDS kreće sa blokadom saobraćajnica na Grbavici. 


Istog dana jednice Željka Ražnjatovića Arkana ulaze u Bijeljinu i kreću sa ubijanjem pripadnika bosanskohercegovačkog pokreta otpora, ali i civila. 
Predsjedništvo BiH proglašava neposrednu ratnu opasnost.  


Narod masovno izlazi na antiratne demostracije, prvi vojni MIG JNA u niskom letu prelijeće Sarajevo. Srpski snajeperisti pucaju po građanima iz hotela Holiday Inn, koji je u tome trenutku jedno od sjedišta SDS-a.  Na mostu Vrbanja gine Suada Dilberović od hitaca sa Jevrejskog groblja, tu je poginula i Olga Sučić. Specijalci Dragana Vikića i pripadnici Patrotske lige uzvraćaju po ovim položajima, nakon toga se oslobođa Holiday Inn, iz kojeg bježe SDS-ove paravojne formacije. 

 


JNA gađa zgradu TV Sarajevo i predajnik Hum, sa namjerom da medijski stavi Sarajevo pod blokadu. 


U redakciji je haotično. Prave se izvještaji sa linija obruča oko grada. Nama je već odavno jasno da od pacifizama nema ništa i da slijedi najgore. Zato i ne pratimo događaje sa antiratnih demostracija građana ispred Skupštine, koji , nosajući jugoslavenske zastave, još uvijek naivno misle da se može zaustaviti sukob.


Naredni dan novinarski zadatak mi je da odem da vidim šta se događa u školi MUP-a na Vracama. Prije nego što smo i stigli gore, JNA, „Arkanovci“ i paravojne formacije SDS-a zauzimaju taj straški objekat. U njemu se u tome trenutku nalazi 800 srednjoškolaca, jednom od njih, koji je u bijegu, pomažemo da stigne od svojih roditelja na Dobrinji.
Gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković proglašava mobilizaciju Teritorijalne odbrane grada.


Rat je tu, među nama. Ali, nismo ni slutili kakvi dani i godine ulaze u naše živote.


Moja privatna priča o ovim danima objavljena je kasnije u zborniku „100&1 priča“, koju su uredili Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović.

 

(DEPO Portal/Foto/Milomir Kovačević/Arhiv/Video: Musadik Borogovac)

 

  



Komentari - Ukupno 27

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još