PAVLE PAVLOVIĆ/ Bratstvo i jedinstvo Scheveningena

Povijest će, kao i uvijek, govoriti samo o zločincima. Oni se pamte… Ko će se sjećati nekog hrabrog Srđana iz Trebinja?!


09.01.20, 10:05h

 

 

Zatvori i kazamati su najznačajnija  mjesta  u povijesti  ovog regiona. Davnih godina Moša Pijade i drugovi prevodili su Marxov “Kapital” u miru među rešetkama, a  proteklih jeseni i zima najbolji sinovi naših naroda proleterskom snagom kovali su  novo bratstvo i jedinstvo iza zidina Scheveningena. U tuđinskom pržunu otkrili su toplotu zemljaka i nevjerovatnu lakoću sporazumijevanja u začuđujuće sličnim  različitim jezicima.

 

U vremenu koje je predhodilo njihovom putovanju u ćelije uz  obalu Sjevernog mora, od eksplozije granata i zujanje metaka, nisu mogli čuti plač žrtava dok krvnike preklinju istim riječima. Tek sada kao da shvataju da posljednje molim i poštedite me isto zvuči i na srpskom i na hrvatskom i na bosanskom jeziku.

 

Svjesni svega propuštenog u vihoru rata, gospoda osumnjičena ili osuđena za ratne zločine zaključila je da samo udruženim snagama mogu naprijed. To njihovo novo bratstvo i jedinstvo najbolje se iskazalo na onoj već legendarnoj ćirilićnoj osmrtnici Slobodanu Miloševiću. Posljednji pozdrav mrtvom sapatniku iz holandske murije uputili su svi tadašnji stanovnici Scheveningena. Posebno je Mladen Naletilić Tuta bio potresen vječnim odlaskom dragog Slobe s kojim je danima znao divaniti.

 

Poslije su javljali o suzama Radovana Karadžića, koji po riječima njegovog brata što su prenosili neki mediji, nije prestajao plakati za generalom Slobodanom Praljkom. O odlasku čovjeka, zbog kojeg je 29. novembar dobio još jedno povijesno obilježje na ovim prostorima, s posebnom tugom sjećanje je evocirao i Blagoje Šljivančanin, zločinac iz Vukovara. Za Vojislava Šešelja samoubica iz haške sudnice je heroj. Slično misli i Momčilo Krajišnik i cijeli niz, za nekoga junaka, a za nekoga zločinaca,  što su prodefilirali pred međunarodnim pravnim ekspertima...

 

I dok se za vrijeme višedecenijskog rada Tribunala pokazalo svo neslaganje političkih elita država nastalih na ruševinama Jugoslavije, optuženi i osuđeni za ratne zločine najbolje su osjetili koliko su bili prepušteni sami sebi. To su potvrđivale i riječi odvjetnice Senke Nožice koja je pred sarajevskim TV kamerama naglašavala da njen branjenik Bruno Stojić, jedan iz ekipe Hercegovačke šestorke, uopće nije imao podršku vlasti iz Republike Hrvatske. Njegov odvjetnički tim morao se sam snalaziti u pronalaženju dokumenata i svjedoka.

 

Zato se još sjećamo gotovo paničnog reagiranja bivše hrvatske predsjednice i premijera. U njihovim potezima gašenja vatre benzinom nije se iskazivala prevelika volja pomaganja pravomoćno presuđenim ratnim zločincima s mostarskih i hercegovačkih stratišta, nego hvatanje za slamku u pokušaju skidanja odgovornosti Hrvatske u ratnim događanjima u BiH.

 

Ako bi se upoređivala reagiranja čelnika iz Zagreba i Beograda, onda bi se moglo reći da je Vučić s mnogo više mangupluka odreagovao na presude Karadžiću i Mladiću. Znao je da su oni već potrošena roba, dok iz Banskih dvora i Pantovčaka  svojim djelovanjem samo još više klize u hercegovačku kaljužu prethodnih vladara iz tih zdanja.

 

Ali, vratimo se mi našim dragim ratnim zločincima. Što im je sada činiti? Neki će već za godinu, dvije biti na slobodi, kao što je većina vodeće ekipe SDS-a iz ratnih dana. I kako im je bez stalne paske stražara? Nijedan se do sada ne žali, čak postaju počasni građani, drže predavanja na vojnoj akademijama, univerzitetima. Osnivaju preduzeća, savjetuju. Lova ponovo kaplje.

 

Obraz im je ukrašen onim atributom - ratni zločinac, što u njihovim narodima izaziva divljenje, poštovanje. U Višegradu im otkrivaju murale, studentskim domovima daju njihova imena. Uskoro će tako, možda, biti i u Hrvatskoj, Mostaru.

 

I oni koji su bili oslobođeni optužbi za ratne zločine samim zatvorskim čamljenjem i pojavljivanjem pred haškim sudom postajali su heroji, junaci po kojima imena dobivaju neki novi klinci.

 

U posljednjim reagiranjima javnosti na sudske presude najbolje se osjetilo koliko se mari za žrtve. One su nevažni priljepak liku i djelu idola svojih nacija. Povijest će ponovo, kao uvijek do sada, govoriti samo o zločincima. Oni se pamte, ko će se sutra sjetiti nekog hrabrog Srđana iz Trebinja?!

 

A, onda, s druge strane imamo već previše raznih udruženja logoraša, majki palih boraca, žrtava genocida. Što su bolje organizovana, ugled im u javnosti pada. Već se godinama vrte one priče o začuđujućim bogastvima predvodnica nekih takvih oraganizacija.

 

Dakle, nije teško skontati da je budućim ratnim zločincima na slobodi najpametnije da se i oni organizuju. Da osnuju svoja udruženja ratnih zločinaca, koja će se brinuti o njihovom ugledu i vrednovanju doprinosa u borbi svojih naroda. Da im se obezbijede stanovi, visoke mirovine, djeci nađu rukovodeća mjesta, kao što već u Skupštini grada Zagreba čine. Ovako lako se može dogoditi da neke institucije nakon velikih riječi i obećanja zaborave na lik i djelo ratnih zločinaca, kako se već ubrzano zaboravljaju njihove žrtve.

 

Udruženja ratnih zločinaca mogla bi imati značajke bratstva i jedinstva, u kojima se neće pitati koje si nacije ili religije, nego jesi li bio ratni zločinac. Kako je bilo i svih ovih decenija iza debelih zidina Scheveningena kada je uz druga bio regionalni drug i jedna drugarica. Što bi sa žaljenjem mogla otkriti da joj nedostaje kadrova za osnivanje ženske sekcije pri udruženju ratnih zločinaca. Ali, strpljenja… Evo se nekim damama sudi na nižim entitetskim ili republičkim pravnim institucijama

 

Ako se osnuje ovakvo udruženje, siguran sam da će najviše biti na meti medija. Baš kao što je bio Tribunal u odnosu na Srebrenicu. Pred kamerama i mikrofonima ratni zločinci će veselo kazivati da ne postoje pravne prepreke za ovako organizovano okupljanje. Jer, oni su slobodni ljudi i ako nekom baš smeta taj naslov ratni zločinci, mogu svoje asocijaciju nazvati udruženjem počasnih građana.

 

A, možda jednog dana osnuju i međunarodnu organizaciju ratnih zločinaca. Velike planetarne ideje uvijek potiču iz malih regiona. Baš kao što je ovaj naš. Siromašan, ali bogat ljudima što se zločinom kroz generacije ponose.

 

 
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!