Svako ko je strastven kada se radi o autoindustriji dođe do točke u kojoj zaključi da ima dovoljno energije i apetita za prvu poziciju u kompaniji - povjerio se još 2013. godine Carlos Tavares, tada drugi čovjek Renaulta, novinaru Bloomberga, priznajući pritom da je svjestan da svoje ambicije neće ispuniti sve dok na čelu tog francuskog automobilskog proizvođača sjedi Carlos Ghosn.

Očekivano, ta nabusita izjava ambicioznog Portugalca nije dobro sjela Ghosnu, u to vrijeme jednom od najmoćnijih ljudi svjetske autoindustrije, mesijanskoj figuri na čelu zajedničke kompanije Renaulta i Nissana. Misleći da mu najbliži suradnik i desna ruka radi o glavi, tražio je od Tavaresa javno izvinjenje. Dvije sedmice poslije, bez isprike, 55-godišnji Tavares pod pritiskom napušta Renault u kojem je radio 32 godine, počevši još kao friški diplomac u odjelu za testiranje novih automobila.

Ko bi rekao da će gotovo sedam godina poslije, u sudbinskom obratu, nakon što su se obojica razišli (Portugalac je posao našao u Peugeotu gdje je na koncu postao i CEO, a Renault je svoje carstvo proširio i na Mitsubishi), moćni Brazilac Ghosn završiti iza rešetaka, optužen da je “zamračio” plaću od 80 miliona dolara, a izgurani Tavares ispuniti samoniklo proročanstvo i zasjesti na čelo danas trećega najvećeg automobilskog koncerna na svijetu, zajedničke kompanije Fiata i Peugeota.

Zadnji karizmatični vođa

Spajanjem talijansko-američke tvrtke Fiat Chrysler i francuskog PSA, tvrtke vlasnika Peugeota, koje se zbilo u utorak, u vrijednosti od oko 50 milijardi dolara, 61-godišnji Tavares je i službeno postao “posljednji Mohikanac” autoindustrije. Zadnji od one vrste karizmatičnih vođa i oktanskih fanatika koji polako nestaju s automobilske scene, a koja se stubokom mijenja, okreće elektrifikaciji i spajanju razdvojenih automobilskih otoka (čak se i vuk samotnjak autoindustrije, japanski Suzuki, ove godine udjelima povezao s Toyotom). Velikani i legende redom odlaze - Sergio Marchionne, legendarni direktor Ferrarija i Fiat Chryslera lani je iznenada preminuo, Alan Mulally, predsjednik Forda i jedini direktor koji je tijekom financijske krize odbio državnu pomoć, povukao se 2014., čelnik Volkswagena, unutar Volkswagen Grupe, Martin Winterkorn morao se maknuti 2015. nakon skandala Dieselgate, a spomenuti Ghosn, nakon spektakularnog lanjskog hapšenja na tokijskom aerodromu i optužbi da je namještao poslovne knjige, postao je, od legende i “Gospodina Fiksera”, ime koje se nevoljko veže uz autoindustriju.

Ostao je Tavares, koji se u međuvremenu uspeo do pozicije direktora u najvećem francuskom proizvođaču automobila PSA Peugeot Citroën, inače obiteljskoj tvrtki koju je prije dva stoljeća pokrenuo Jean-Pierre Peugeot, proizvodeći bicikle i mlince za kavu. Tavares, rođen 1958. godine u Portugalu u obitelji francuskih učitelja, a poslije je i diplomirao na prestižnom pariškom sveučilištu École Centrale Paris, prema ocjeni mnogih analitičara, zapravo je najvrednija stavka cijelog udruženja Fiata i Peugeota. Iako će neki primijetiti da su Francuzi ovim dogovorom, zapravo, kupili Fiat, a upravljanje konglomeratom će se ubuduće voditi iz Pariza, drugi smatraju da je to mala cijena bude li za volanom nove udružene kompanije sjedio Tavares, najštedljiviji direktor u autoindustriji, kako mu tepaju, koji je preokrenuo poslovanje posrnulog Peugeota, a poslije i Opela.

Nemilosrdni rezač troškova svojevremeno je Peugeot Citroën povukao s ruba bankrota kada je 2014. sjeo u direktorsku fotelju. Pet milijardi eura godišnjih gubitaka vukao je francuski proizvođač u to vrijeme, još nagrizen financijskom krizom. Problem su bili visoki troškovi rada, neproduktivni pogoni i isključivi fokus na evropsko tržište. Tavares je uzeo stvari u svoje ruke, uspio sa sindikatima ispregovarati nužnost rezanja osam hiljada radnih mjesta, kao i zatvaranje legendarnog pogona Aulnay u Parizu, gdje su se automobili proizvodili zadnjih četrdeset godina. Kratio je Portugalac na svim mjestima, od printera do telefona. Četiri godine poslije, prijavio je rast prihoda od 40 posto i profit koji je potukao onda nedodirljivi Volkswagen. Godine 2017. preuzeo je još jedan vrući krumpir, notornoga gubitaša Vauxhall-Opel od General Motorsa. Mnogi su bili skeptični, ali Tavares je opet izveo nezamislivo. Istim planom štednje pomogao je Vauxhall-Opelu da u prvoj polovici 2018. ostvari dobit od 502 miliona eura. Kako to uspijeva? Reći će neki da je poznat po tome što svojim radnicima daje slobodu da djeluju samoinicijativno. Međutim, isto tako ne pokazuje milost prema onima koji ne uspiju opravdati ukazano povjerenje, ti su često uklonjeni po brzom postupku.

Objašnjenje njegovih uspješnih poslovnih preokreta može se naći i u činjenici da Tavares ne radi razliku između privatnog i poslovnog života. Još kao 20-godišnjak i pasionirani trkač, govore legende, pokazivao je štedljivost kupujući za svoje jurilice rabljene kočnice. Baš kao i preminuli Sergio Marchionne, Tavares je fanatični ljubitelj brzine i utrka. Prije tri godine tako je sudjelovao u 24 sata Le Mansa, čuvenoj automobilističkoj utrci koja se svake godine u junu održava u francuskom gradu Le Mansu i traje 24 sata. Kada je njegov trkaći automobil stao zbog mehaničkog kvara nasred staze, ovaj je iskočio iz sjedala, popravio kvar i nastavio do ciljne linije. Izjavio je tada da su “utrke za njega zaraza” te da bi se lakše pomirio s umirovljenjem, nego da se više ne može utrkivati. Vladajući Peugeotom, 23 milijarde eura vrijednom tvrtkom s 200.000 zaposlenika, direktor Tavares još uvijek stiže godišnje sudjelovati na barem dvadesetak utrka. Kolekcionar je i klasičnih automobila pa u svojoj garaži ima Peugeot 504 V6 Coupé iz 1979., Alpine A110 i Porsche 912 iz 1966.

- Moto sport je više od hobija, to je strast. Imam tu zarazu već 35 godina otkako sam počeo s utrkama 1980. godine i do danas nisam prestao. Sada me više zanimaju utrke izdržljivosti, jer kako starite, dulje su utrke bolje za testiranje samog sebe i guranje do krajnjih granica. I, naravno, ekipa je bitna, to je sjajan osjećaj zajedništva - opisao je Tavares što ga pogoni nakon utrke 24 sata Le Mansa.

Čudnovati kljunaš

Danas, kao CEO, s godišnjom plaćom od 1,5 miliona eura (bit će i veća novim spajanjem), Tavares je i dalje čudnovati kljunaš autoindustrije. Izbjegava odsjedanje u skupim hotelima i nema privatnog vozača, na posao se vozi sam. Kada putuje u posjet pogonima diljem svijeta koristi jeftine aviokompanije, a ručak mu je obično sendvič iz lokalnog dućana. Brojni ga analitičari opisuju i kao “najgore odjevenog direktora velike kompanije” jer ne nosi odijela skrojena po mjeri, već konfekcijska iz jeftinih dućana.

Po tome je sušta suprotnost svojim novim poslovnim partnerima, uglađenim Italijanima. Trenutačni vlasnik Fiat Chryslera je John Elkann, Amerikanac talijanskog podrijetla, unuk i nasljednik legendarnog Giannija Agnellija, “Advokata” i čovjeka neupitnog modnog ukusa koji je na čelo Fiata sjeo 1966. godine. Unuk Elkann, osim što je nastavljač Agnellijeve dinastije, nastavljač je i plana koji je pokrenuo iznenada preminuli Marchionne (Elkann ga je 2004. izvukao iz anonimnosti i postavio za direktora), a to je ujedinjavanje automobilskih proizvođača s ciljem rezanja troškova i globalnog širenja. Marchionne u poznatom traktatu “Confessions of a Capital Junkie” (Ispovijesti ovisnika o kapitalu) primijetio da su udruženja u autoindustriji jedini logičan korak jer se milijarde troše na “pogonska preklapanja” i “izradu sličnih verzija iste stvari”.

Vodeći se tom idejom Elkann je, tek koji mjesec unazad, sjedio za stolom s Jean-Dominiqueom Senardom, trenutačnim predsjednikom Renaulta (nakon što je Ghosn optužen) dogovarajući potencijalno spajanje. Grobna je tišina zavladala u kampu Tavares, prepričavaju djelatnici, kada je u medijima odjeknula ta informacija. Fiat Chrysler, naime, kao talijansko-američka operacija s pogonima diljem svijeta, već godinama kotira kao “poželjna udavača” autoindustrije. Inače, Tavares ih je snubio još prije deset godina kada je bio na čelu Nissana, kao desna ruka omraženog Ghosna (onda zajedničke kompanije Renaulta i Nissana). Dogovor između Renaulta i Fiata ipak je propao, a Tavares je i više nego voljno uskočio u poslovnu utrku.

- Kad John pogleda Carlosa (Tavaresa), on vidi nešto što je negdje prije već vidio - objasnila je osoba bliska Elkannu za Financial Times razlog zbog kojeg je Fiat, na koncu, pristao na spajanje sa PSA-om. Naravno, vidi u njemu bivšeg šefa Fiata Sergija Marchionnea. Obojica su fanatici za automobilskim utrkama, karijere su im obilježene uspješnim poslovnim preokretima, a sličnost dijele i u odjevnom minimalizmu - Marchionne je, neshvatljivo Talijanima, u javnosti uvijek nosio isti crni pulover.

Uštede, rezovi i poslovni preokreti već su se nametnuli kao glavna tema novog poslovnog subjekta Fiat-Peugeot koji će imati ukupne godišnje prihode blizu 170 milijardi eura i godišnje proizvoditi 8,7 miliona vozila (marki Fiat, Alfa Romeo, Chrysler, Citroën, Dodge, DS, Jeep, Lancia, Maserati, Opel, Peugeot i Vauxhall). Budući da obje tvrtke imaju kapaciteta za izbacivanje gotovo šest miliona automobila više nego što tržište zahtjeva, analitičari se pitaju kako tačno Elkann i Tavares misle postići godišnje uštede od 3,7 milijardi dolara, što su obojica najavili, bez zatvaranja pogona (što su, također, obećali). Neki smatraju da će otpuštanje jednog dijela od ukupno 400.000 zaposlenika biti neminovno, kao i zatvaranje neproduktivnih pogona. Drugi, pak, pozivajući se na Tavaresovu besprijekornu karijeru, vjeruju da će mađioničar još jednom izvući novi trik iz rukava.

(Novac.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)