JASMIN DURAKOVIĆ/ POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2020)

Jedan naslov i oružje na sve strane: Ako nam muslimani okrenu leđa, pucat ćemo im u leđa!

Nedjeljni magazin04.01.20, 13:43h

Jedan naslov i oružje na sve strane: Ako nam muslimani okrenu leđa, pucat ćemo im u leđa!
U novom nastavku svog feljtona naš suradnik bavi se atmosferom u BiH posljednjih mjeseci pred početak krvavih ratnih dešavanja, kada se nadolazeće zlo osjećalo u zraku, a život odvijao kao da se ono nikada neće dogoditi

 

Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira" možete čitati ovdje.

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ


U septembru '91. ponovo sam ostao bez stalnog posla. Srećom, „Bosna film“ je ušla u veliki projekat snimanja namjenskih komercijalnih filmova i marketinga za „Agrokomerc“. Posao su osigurali filmski reditelj i jedan od osnivača SDA Bakir Tanović i advokat Ahmed Žilić


Tanović je bio zanimljiva figura naše kinematografije. Bio je iz ugledne i obrazovane bošnjačke familije, otac mu je bio žrtva komunističkog sistema nakon Drugog svjetskog rata. Završio je povijest, ali je, po vlastitom priznanju - po kazni  otišao na film. Inače, zanimljiv je podatak da su bh. kinemaografiju pedesetih godina prošlog stoljeća stvarali sarajevski Jevreji, kažnjenici sa Golog otoka, djeca roditelja kojima su bila (polu)ukinuta građanska prava, a sve pod jakim nadzorom partije i UDBA-e.


Bio je jedan od pionira bh. filma, radio je kao snimatelj brojne dokumentarne filmove, da bi od šezdesetih počeo da režira. „Kesonci“ (1965), za koji je tekst pisao čuveni novinar Tihomir Lešić,  čisto je remek-djelo bh. filma, a vrlo važan film za našu kulturnu prošlost je i bio „Kameni spavač“ (1969), za koji je scenarij pisao Mak Dizdar. Svoj interes za prošlost svoje zemlje pokazao je kroz dokumentarne filmove „Znamenje srednjovjekovne Bosne“, „Gazi Husrev-begova biblioteka“, „Sve što je zapisano ostaje“ i „Muhadžiri“.  


Njegov debitanski igrani film „Ovčar“ (1971) sa Ademom Čejvanom bio je vrlo uspješan, da bi nakon toga snimio „Ljubav i bijes“, koji neki smatraju bosanskom verzijom američkog „Exorcista“.  Njegov naredni planirani film „Omer paša Latas“ nikada nije snimljen, iako je bio odobren, nakon napada Rodoljuba Čolakovića zbog teme filma (Osmansko carstvo). Zajedno sa Mustafom Kapidžićem i grupom umjetnika u kojoj su bili Mersad Berber, Adem Čejvan, te mladi filmski radnici (Nedžad Begović, Milenko Prostojević, Midhat Ajanović i drugi) napravio je osamdesetih filmsku kuću „Bosna film“, koja je uzela ime prve filmske kuće u BiH nakon Drugog svjetskog rata.

 

bakir-tanovic


Tanović je bio veliki patriota u kinematografiji i gdje god je mogao gurao je u svoje filmove ljude iz BiH, od Mustafe Mustafića, preko glumice Merime Isaković, do autora Studija crtanog filma, pa i, što to ne reći – mene.


Bio je jedan od osnivača SDA i u prostorijama „Bosna filma“ njegov hercegovački zemljak Safet Isović dao je ime toj stranci.


Poveznica da Tanović i „Bosna film“ dobiju veliki promotivni i marketinški posao sa Fikretom Abdićem i „Agrokomercom“ bio je visočko-sarajevski advokat Ahmed Žilić. Vrlo obrazovan i još više dobro informiran, Žilić je uvijek bio blizu politike i medija.  Bio je naš advokat u „Valteru“, a i jedno vrijeme direktor „Bosanskih pogleda“, gdje smo zajedno radili.


Taj posao za „Agrokomerc“ bio je za današnje pojmove nezamisliv; trebalo je uraditi generalni redizajn kompanije, vizuale i spotove za preko 500 proizvoda, te snimiti sate matarijala za promo filmove. Fikret Abdić je, nakon povratka i zatvora, pravio veliki ekonomski comeback „Agrokomerca“, a u to vrijeme je bio i član Predsjedništva BiH. Trebao je, u stvari, biti i predsjednik, jer je na prvim izborima '90-te dobio najviše glasova, ali ga je Alija Izetbegović nekako, i dan danas se ne zna kako, preigrao i uzeo tu funkciju za sebe.


Tog ljeta '91. bili smo u Velikoj Kladuši, kada je „Bosna film“ pred njegovim upravnim boardom branio svoj marketing i promo koncept.  Koncept je izlagao moj profesor Besim Spahić, a ja sam mu asistirao.  


Kada smo dobili posao, bila je velika fešta u jednom kafiću u Kladuši. Kako i ne bi – posao je bio ogroman... Izračunali smo, svi tadašnji kapaciteti dizajnera i grafičara u Jugoslaviji nisu bili dovoljni da stignemo uraditi sve što je Abdić zamislio da se uradi.


Po povatku iz Krajine, na putu „bratstva i jedinstva“ između Bihaća i Bosanskog Petrovca, u niskom letu preletio je vojni avion MIG.  JNA se spremala za svoje napade u Hrvatskoj. Rat se osjećao na svakom koraku i upravo je on zaustavio ovu našu veliku tezgu sa „Agrokomercom“. Tako nam je svima propao veliki posao od kojeg smo planirali živjeti narednih nekoliko godina.

 

fikret abdic2


Iste jeseni, kroz kontakte preko ovoga posla, vidjeli smo da odnosi Izetbegovića i Abdića uopće nisu dobri.  Očigledno je da tu postoji rivalstvo, ali i različiti pogledi na političku situaciju u BiH i Jugoslaviji koja je nestajala.


Nakon gašenja „Bosanskih pogleda“, bilo je pitanje šta dalje. U priču se uključio Senad Avdić i preko svojih dobrih odnosa u to vrijeme, pridobio podršku Nijaza Durakovića za novi list. Pravila se redakcija u kojoj  je Avdić uključio ljude iz svoje novinarske generacije i ove nešto mlađe. Nisam bio u potpunosti upoznat sa svim detaljima dogovora novog lista, osim što sa na jednom sastanku u kafani „Stara pošta“, prekoputa hotela Beograd (današnja Bosnia), predložilo da bi se list mogao, poput „Slobodne Dalmacije“ zvati „Slobodna Bosna“. 


„Slobodna Bosna“ se pojavila krajem '91 na trafikama i ulicama Sarajeva i BiH. Bio je, i po izgledu u to vrijeme ali i novinarskim standardima, jedan ubojit politički tjednik sa snažnim utjecajem tabloidnog novinarstva, pokupljenim iz tadašnjeg lista „AS“. List je odmah objavio plan JNA obruča oko Sarajeva, kao i plan RAM, što je izazvalo veliki interes javnosti, ali i zgražavanje etabliranih i „pacifističkih“ državnim medija, kao i intelektualaca u Sarajevu, BiH i regiji. 


Gotovo preko noći „Slobodna Bosna“ postala je najčitaniji sedmičnik u BiH. Ove novinarske operacije je u najvećoj mjeri, putem svoje mreže, vodio sam Avdić.


Ja sam u prvim brojevima objavljivao neke zanimljive priče o Silvani Armenulić i bijeljinskom kauboju Hariju Džeksonu, ali kako je kultura u to predskozorje rata u BiH postajala sve manje važna, počeo sam da pišem feljton u deset nastavka „Kako smo se rastajali“. Taj feljton se bavio političkim i društvenim životom Jugoslavije od Titove smrti do početka raspada Jugoslavije. Istovremeno, početkom '92. uključio sam se u medijsku borbu sa aktuelnim političkim pričama. Bile su to bombastične, jer su ustinu bile takve, priče o distribuciji struje srpskoj Krajini iz BiH i borbi za kontrolu nad Elektroprivredom BiH, pranju para koje je SDS radio kroz SDK-a  i slično, a budući smo svi često koristili neke pseudnonime, jedan dio tih tekstova je potpisan onim koji sam ja koristio – Nikica Piplica. Pseudonime smo imali jer je, objektivno, bilo opasno tih dana pisati o ovim događajima koji su praktično bili uvod u oružani rat.


Bilo je burno to proljeće '92.  Održan je referedum o nezavisnosti koji je podržalo oko 64 posto građana BiH. Proglašenje rezultata bilo je 1.marta, da bi se ujutro Sarajevo probudilo pod srpskim barikdaama na Grbavici i nekim drugim dijelovima grada. Prije toga je Ramiz Delalić ubio „srpskog svata“ na Baščaršiji. 

 

barikade-sarajevo


Nekoliko dana prije ovih događaja, na ulici me susreo V.Č., moj drug kojeg sam znao još iz vremena služenja vojnog roka u Prizrenu '85. Studirao je filozofiju, poznavao je dobro umjetnost i puno smo se družili tih godina. Ali, u to vrijeme je već bio dopisnik lista „Srpska reč“ Vuka Draškovića. Bio je prvi novinar koji je počeo koristiti termin „bivša BiH“; bila je to kasnije u ratu fraza koju su koristili svi srpski mediji u svojoj borbi protiv negacije kontinuiteta ove zemlje.


- Jasmine, da se pozdravimo. Ovdje će biti rat i ko zna kad ćemo se vidjeti – rekao mi je. Bio sma zbunjen, jer još uvijek nisam vjerovao, iako smo uveliko pisali o tome, da će do rata doista i doći. 


Izljubili smo i nikad se više nismo vidjeli. Bio je neki pokušaj kontakta '96., ali nije išlo.


U martu '92. BiH je stvarno bila pred ratom i za oružje se davao dinar više. Novinari „SB“ su tih dana radili priče o borbi za oružanu prevlast u zemlji. Gotovo svi vojni resursi bili su u rukama JNA i srpskih paravojnih jedinica. Otišao sam tih dana do rodnog Bugojna po zadatku. Tu sam pravio priču o šačici pripadnika „Patriotske lige“, koja je pokušavala organizirati odbranu tog grada. Svoje tadašnje izvještaje, pa i taj, o broju naoružanih probosanskih snaga u svojim izvještajama smo preuveličavali. Na djelu je bila neka vrsta propagandnog rata.

 

slobodna-bosna-2


Nakon toga sam otišao do Pucareva (Novi Travnik). Tamo je jedinica HOS-a napravila barikadu u selu Bučići, kako bi zaustavila izvlačenje protivavionskih raketa iz vojne fabrike „Bratstvo“. Zapovjednik je bio neki Skočibučić i intervjuirao sam ga o toj operaciji. Taj izvještaj o njemu je trebao biti pozitivan, jer je JNA pod srpskom komandom za sve u tome bila najveća prijetnja. Ali, Skočibučić je volio povijest i više jeo tome pričao nego o samoj operaciji zaustavljanja izvlačenja oružja. Hvalio se koliko je ustaša to selo dalo u prošlom ratu. I sve vrijeme je o Bošnjacima govorio kao o Hrvatima islamske vjeroispovjesti. Nekoliko puta sam to prešutio, pa kad je već treći-četvrti put to ponovio, upitao sam ga:


- Šta ako muslimani neće da budu Hrvati?


Upitani dade žuran odgovor:


- Ako nam muslimani okrenu leđa, pucat ćemo im u leđa.


Sutradan je taj naslov osvanuo u „SB“ na naslovnoj strani.


Digla se gužva oko ovoga naslova. Iz Zagreba je zvao Paraga iz Hvatske stranke prava, pod kojim je bio HOS, svoje ljude u BiH da provjeri da li je to ovaj zapovjenik  uistinu rekao. 


Našao me Davorin Perinović, prvi predsjednik HDZ-a BiH i tada već prvi čovjek Hrvatske stranke prava u BiH, i zatražio da se uvjeri da li je intervju vjerodostojan. Sa svojim naoružanim drugom E.Č. otišao sam, jer sam ga poznavao od ranije, u Perinovićev stan u Kalemovoj ulici. Tamo nas je dočekao sa dvojicom naoružanih lica, uz pozdrav “Za dom spremni“. Bila je to više predstava za nas, jer u Sarajevu HOS nikada nije imao neku preveliku snagu i moć.


Pažljivo su slušali intervju na diktafonu i kada su se uvjerili da je sve tačno, nazvao je Paragu i to mu potvrdio. Ovaj se meni nakon toga izvinio i rekao da traži prostor u novinama kako bi odaslao izvinjenje svim muslimanima zbog ove izjave svog zapovjednika. Javio se odnekud i komandant Mate Šarlija Daidža, koji je negdje već ratovao oko Dubrovnika i pozvao da uradim intervju sa njim.


Trebalo je to biti za Bajram. Ali taj aprilski Bajram '92. u Sarajevu bio je krvav i nije baš bilo vrijeme za službeni put.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 

 

 

 

 

 

 


 



Komentari - Ukupno 12

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još