Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira 1988-2019" možete čitati ovdje.

Aliju Isakovića sam upoznao u burnom vremenu raspada Jugoslavije i komunizma. Bio je tih, samosvojan, ali lucidan i duhovit pisac i intelektualac. Naša viđanja intenzivirala su su  tokom '91. godine, u vrijeme kada sam radio kao urednik kulture u „Bosanskim pogledima“. Bilo je to vrijeme u kojem sam i ja upoznavao i dubinski proučavao dotad zatomljenu prošlost Bosne, a Isaković je tu bio svoj na svome.

Da se ne lažemo – mene to u ranoj mladosti nije previše zanimalo. Odrastao sam na američkom filmu i stripu, čitao svjetsku književnost, dok mi je domaća lektira bila dosadna, od nje samo su mi bile dosadnije predstave u tadašnjim sarajevskim pozorištima. Od domaćih stvari pratio sam YU film, video art, te tadašnju umjetničku i medijsku scenu vezanu za bh. film i „new primitives“.  Čak i štampa koju sam čitao nije bila iz Sarajeva, medijski centri bili su Zagreb i Beograd. U Sarajevu mi je bila samo + interesantna omladinska štampa, dok mi je najbolji suvremeni bosanski pisac bio Dario Džamonja, autor urbanih kratkih priča po američkom kalupu  te forme i žanra književnosti. Kada sam negdje '88. radio intervju sa tada svjetski nepoznatim Slavojem Žižekom o Alfredu Hitchcoku i Lacanovoj teoriji u umjetnosti i refleksijama na društvo i politiku, bio je to vrhunac mojih interesovanja za svijet oko sebe.

Novo vrijeme, nakon raspada komunizma i Titove Jugoslavije, donijelo je sa sobom i nove teme. Zapravo, stare i skrivene, da ne kažem – zabranjene, teme u novome vremenu.  Upravo su „Bosanski pogledi“ na svojim stranicma kulture otvarali dotad nepoznate priče iz daljnje ili bliže prošlosti BiH. Tako sam, recimo, u to vrijeme, uz dozvolu Fehima Nametka,  urednički opremio, kao feljton, čuveni „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka. Bilo je to za sve nas čudesno štivo o tajnoj i dotad medijski nepoželjnoj prošlosti uglednih sarajevskih porodica i ovdašnjih umjetnika i političara, prepuno škakljivih detalja iz privatnih života. 

Zajedno sa čuvenim vlasnikom knjižare u Parizu Fadilom Ekmečićem objavili smo feljton o pobuni protiv nacista bošnjačke SS divizije u francuskom gradiću Villefrancheu, kao i dijelove iz knjige „Die Bosniaken kommen“ Wernera Schatzingera o herojskom učešću u velikim borbama jedinica iz Bosne na Alpama tokom Prvog svjetskog rata. Tamo se, usput rečeno, borio i moj djed, pa sam ponešto o tome znao i iz porodičnih priča i legendi. Za najširu javnost bilo je sve ovo potpuno novo i nepoznato štivo. 

U to vrijeme otvarala se priča o vraćanju bosanskog jezika u ovdašnji javni život.  Tu priču vodio je Alija Isaković.

Bio je više nego zanimljiva ličnost ovdašnje kulturne scene. Rođen u Stocu, odrastao po dječijim domovima, bio bokser, pa geološki tehničar i prospektor urana, završio književnost u Sarajevu, živio u Beogradu, da bi se potom vratio Bosni i Sarajevu. Pisao romane, pripovjetke, drame i putopise (Sunce o desno rame, Taj čovjek, Generalium, Pobuna materije, Jednom i dr.). Bio je urednik na nekadašnjoj TV Sarajevo i autor je prve igrane drame te televizije „To“.  Bilo je to po prvi put da se na ovdašnjoj televiziji u nekom igranom formatu čuje kako junaci govore stvarnim narodnim jezikom Bosne, a ne onim koji je propisivala tada kruta i vladajuća forma književnog jezika.

Ta njegova ljubav prema istraživanju tajnog i unutrašnjeg života Bosne, dovela ga je do odluke da se, pored svog autorskog rukopisa, posveti kulturnom prosvjetiteljstvu jednog naroda.  Davne '72. godine prošlog stoljeća nekako je uspio objaviti „Biserja – Antologija muslimanske književnosti“, kapitalno djelo u borbi za afmirmaciju u to vrijeme marginalizirane bošnjačke nacije i njene kulture u Jugoslaviji. 

Knjiga je naišla na brojna osporovanja, ali je Isaković svoju misiju nastavio dalje. Objavljuje bibliografiju radova o pjesmi „Hasanaginica“ (1974),  u kojoj destruira izmišljene mitove, kvazi-naučne radove o ovoj pjesmi kao nečemu što je djelo srpske ili hrvatske narodne književnosti. Tih godina bio je i jedan od pokretača književne manifestacije „Slovo Gorčina“ u Stocu. U časopisu „Život“ objavljuje radove koji afmirmiraju posebnost bošnjačke (tada muslimanske književnosti).

O ovim projektima i borbama na kulturnoj sceni najčešće je pričao u kafani i uz poneku rakiju ili lozu. Umio je da pije, umjereno ali sa strašću. Imao je i uzbudljiv privatni život u svakom pogledu, ali to i nije toliko bitno za ovu priču.

Te '91. pokrenuo je časopis „Ogledalo“ u kojem sam i ja objavio jedan tekst. O bosanskom jeziku. Taj časopis se vrlo brzo ugasio jer za njega nije bilo para.  U to je vrijeme SDA gurala svoj sedmični list „Muslimanski glas“ i nije joj bilo previše stalo do projekata koji su imali misiju afirmacije nacije kroz koncept kulturnog identiteta. „MG“ je, baš kao i SDA, bio više na fonu dominacije vjerskog identiteta nacije, a sadržaji koji su se bavili kulturnim identitetom pratili su se kontrolirano i uz obavezu da imaju što čvršću vezu sa religijskim.

 
U to vrijeme nacionalno opredjeljeni bošnjački intelektualci ponajviše su se okupljali oko obnovljenog Kulturnog društva „Preporod“. Bili su tih godina tu, pored Isakovića, Muhsin Rizvić, Arif Purivatra, Enes Duraković, Rusmir Mahmutćehajić, Enes Peledija i mnogi drugi. Nisu bili u ljabavi sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem, niti su podržavali njihov koncept „bošnjaštva“. Bili su uglavnom na strani SDA i politike Alije Izetbegovića.  Oni su smatrali kako  je „muslimanstvo“ u tome momentu mjera nacionalnog identiteta. Zbog historijskog momenta, bilo je objašnjenje.  (O tome kako dolazi do promjene ovoga stava i Bošnjačkog sabora u jednom od narednh nastavaka ovoga štiva.)

Od svih tih ljudi Isaković je bio najširi po svojim svjetonadzorima. Najveći dio tadašnje ekipe okupljene oko „Preporoda“ bio je zaokupljen pitanjima kulturne afirmacije Bošnjaka, ali je istovremeno bio vrlo konzervativan i u historijskom pogledu doživljavao je svoj zakašnjeli „historijski preporod“, onakav kakav su Srbi i Hrvati imali krajem 19. stoljeća. Taj „historijski preporod“ je nesporno bio potreban, jer se radilo o narodu bez svojih nacionalnih institucija, antologija i enciklopedija, narodu bez institucionanog kulturnog identiteta i kao takvom meta srpskog i hrvatskog hegemonizma. 

Istovremeno, taj koncept nacionalne afirmacije bio je dosta neprimjetan za mlade generacije odrasle u „zlatnim vremenima BiH“ pod političkim vodstvom Hamdije Pozderca i Branka Mikulića. A upravo je ta generacija bh. političara omogućila intelektualni i duhovni razvoj BiH u kojem su i Bošnjaci (kao „Muslimani“) postepeno osvajali prostor svoje nacionalne slobode. Bio je to preveliki šok za mnoge u vremenu gdje je „bratstvo-jedinstvujuća BiH“ nestajala i stvarao se novi, vrli svijet u kojem su nacija i vjera bili iznad svega.

Isaković je u to vrijeme završavao „Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika“ na kojem je radio nekoliko godina. Bio je to „prevratnički  projekat“, koji je trebao crno na bijelo da pokaže, nekima i da dokaže, historijski kontinuitet tog jezika. Ovaj rječnik je, zbog ratnih događanja u BiH, izašao tek '93.

Druga važna ličnost u ovome krugu bio je Enes Duraković. Bio je književni historičar, esejist i kritičar, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor i urednik brojnih izdanja posvećenih bosanskoj i bošnjačkoj književnosti. Od ranije je surađivao na brojim uređivačkim projektima sa Isakovićem i bili su dobar i uigran tim. Bio je ona vrsta intelektualca koji je u stanju da povezuje ljude, ideje i projekte.  Iako su već bili pripadnici starije generacije, imali su volje ali i pameti da oko sebe okupljaju i mlađi svijet. Čak i one mlade intelektualce i novinare koji su dolazili iz potpuno drugih ideoloških čizama i šinjela.

Iako potpuno posvećni svojim prosvjetiteljskim ulogama afirmacije kulturne tradicije Bosne i unutar toga Bošnjaka, bili su otvoreni za dijalog i izvan kontrole politike koja je i tada htjela da poklopi čitav javni prostor, uključujući i ovaj kulturni. Zapravo, oni su imali utjecaj na politiku i to će posebno doći do izražaja u teškim i presudnim godinama rata i opsade Sarajeva.

Više o tome u narednim nastavcima ovoga štiva/feljtona.

DODATAK: Govor o Enesa Durakovića o Aliji Isakoviću povodom 20 godina njegove smrti.

(DEPO Portal/ak)