Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Kinematografija u BiH imala je u svojoj prošlosti velike i zlatne momente. Od vremena kada je nakon Drugog svjetskog rata osnovano prvo državno filmsko preduzeće „Bosna film“ do današnjih dana. Zlatni momenat pedesetih bio je, recimo, kad je Slavko Vorkapić snimio „Hanku“ (1956) ili Toma Janjić „Crne bisere“.  Šezdesete su bile još uzbudljivije; razvija se sarajevska škola dokumentarnog filma i u Sarajevo stižu prve velike svjetske nagrade, tu Makavejev i Pavlović utiru put „crnom talasu“ Yu filma, svoje prve igrane filmove snimaju Hajrudin Šiba Krvavac, Gojko Šipovac, Mirza Idrizović, Bakir Tanović, Vlatko Flipović, Nikola Stojanović, Bora Drašković i drugi. Bata Čengić ide 1968. godine sa „Malim vojnicima“ u Cannes, ali ni publika ni kritika nije vidjela ovo remek-djelo bh. filma, jer je zbog studentskih demostracija festival prekinut.

U BiH su se snimali najveći partizanski spekakli (Kozara, Bitka na Neretvi, Sutjeska), dok je slavu ovdašnje kinematografije širom svijeta širio Hajrudin Šiba Krvavac sa svojim akcionim „partizanskim vesternima“. Zlatni momenat našeg filma je bio i kada je „bosanski film wunderkind“ Ivica Matić sa 26 godina snimio svoje remek djelo „Žena sa krajolikom“ (1976).

Osamdesete se bile u znaku Emira Kusturice i njegovih svjetskih nagrada (Zlatni lav u Veneciji i Zlatna palma u Cannesu), ali i generacije mladih obrazovnih reditelja koji su stupali na scenu – Nenada Dizdarevića, Ademira Kenovića, Miroslava Ćire Mandića, Dušana Saboa, kao i ličnosti poput Zlatka Lavanića i Ratka Orozovića,  legenda bh. dokumentaristike, koji su ušli i u prostor igranog filma. Osamdesete su bile godine procvata, stvara se i ASU, koja postaje centar novih estetika i pokreta.

U ratu filmaždije hrabro brane svoju čast, snimaju dokumentarne filmove o opsadi i agresiji na BiH, a svoj novi uzlet bh. kinematografija ima prvih godina 21. stoljeća sa generacijom koja je stigla do najvećih svjetskih visina sa svojim filmovima (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Ahmed Imamović, Aida Begić i drugi). Taj procvat tih godina bio je rezultat plodne suradnje tadašnjeg federalnog ministarstva za kulturu i sport i javnih rtv emitera, naročito FTV-a.

Ali prošlost bh. filma je historija padova, zastoja u produkciji, propadanja velikih filmskih kuća i kreativnih kriza i pauza kod samih autora. 

Jednu od tih velikih kriza bh. kinematografija ima i danas. Trenutno smo kinematografija sa najmanjom godišnjom produkcijom dugometražnih igranih filmova u regiji i Evropi, nemamo, poput drugih zemalja iz okruženja, uređen sistem podrške kinematografije (Zakon o audio-vizuelnoj industriji, poticaje za strane investitore u filmskoj i tv industriji). Istovremeno, postali smo i veća medijska kolonija nego što je to bila BiH sedemadesetih godina prošlog vijeka.

Rezultat je to barbarskog odnosa prema kulturi i umjetnosti koji traje već 25 godina i koji svoj danak uzima upravo ovih godina. Postratni entuzijam pojedinaca više ne može biti nikakav garant daljnjeg razvoja i uspjeha bh. filma i kreativne industrije uopće.

Danas filmska industrija u BiH praktično ne postoji; postoje samo porodične produkcijske i promotivno-festivalske manufakture koje održavaju iluziju postojanja te industrije.

Gdje je tu Filmski centar Sarajevo?

Napravljen je iz najboljih namjera kako bi bio strateška institucija kinematografije u BiH, kako zbog čuvanja filmske baštine ove zemlje, tako i zbog uloge u razvoju same kinematografije danas i u budućnosti.

Umjesto toga, posljednjih desetak godina FCS je bio meta pokušaja da se isključi i marginalizra iz života bh. kinematografije, pa čak i pokušaja da se uništi.

Razloga za to ima više; od borbe političkih i interesnih grupa za „komad zemlje“ koji ovo javno preduzeće ima na Jagomiru, do privatnih i uskih intresa unutar filmske zajednice kojima ne odgovara jak filmski centar u vlasništvu države, a po uzoru na prakse koje postoje u svim evropskim zemljama i u našem najbližem okruženju.

Ta borba protiv Filmskog centra Sarajevo traje i posljednjih nekoliko mjeseci. I to upravo u trenucima kada je uprava ovoga javnog preduzeća uspjela u potpunosti prevazići dugodišnju finansijsku krizu koja je pratila FCS te krenuti naprijed sa projektima digitalizacije filmskog arhiva, postavkom muzeja „Valter brani Sarajevo“ koji je u kratkom vremenskom periodu postao jedna od top atrakcija u glavnom gradu, završnim pregovarima oko velikih filmskih projekata produkcije remakeova filmova „Valter brani Sarajevo“ i „Most“ sa svjetskim partnerima, te promocijom bh. filma u svijetu.

Sabotira se i uloga FCS-a u  javnom zagovaranju Zakona o audio-vizuelnom sektoru u Federaciji BiH, te rješavanje pitanja poticajima za strane investitore u filmskom i kreativnom sektoru BiH.

Iza svega ovoga stoje parcijalni interesi uskih filmskih grupa u Sarajevu, ali i Federaciji BiH, koji potiho ali uz blagoslov ovdašnje vladajuće političke elite žele da i dalje imaju monopol na glavnim procesima u filmskoj industriji. Radi se, naprosto, o kratkovidnoj strategiji koja na ovaj način zaustavlja model njenog funkcioniranja po opće prihvaćenim standardima u Evropi. 

Izbor je jednostavan - ili će ovdašanja kinematografija ostati porodični biznis onih koji su povezani sa političkim elitama ili će biti normalna kinematografija evropskog tipa.

Sve ovo se, nažalost, dešava u vrijeme velike produkcijske i kreativne krize kinematografije u BiH iz koje se može izaći samo kroz novi pristup čitavoj industriji, a čega nema bez podrške onih koji vladaju političkim procesima u ovoj zemlji.

Postoje i nagovještaji da bi mogli ipak stići bolji dana za bh. filmsku produkciju; ministar kulture Mirvad Kurić je sam dosta uradio na podizanju svijesti ali i budžeta za film u Kantonu Sarajevo, najavljuje se početak poticaja za strane filmske investitore u ovome kantonu, a i Parlament Federacije podržao je vraćanje budžeta na onaj ili nešto malo veći u odnosu na onaj koji smo imali do 2010. godine. Pozitivnim se čini i najava BH Telecoma da se, zarad tržišne borbe za gigantskim telekom operaterima iz regije, uključi aktivno u produkciju domaćeg televizijskog i filmskog sadržaja.

Treba vjerovati da će ovo označiti kraj produkcije krize bh. filma, ali i da će doći do usvajanja zakonske regulative u kojoj će ova kreativna industrija biti u okviru evropskih filmskih standarda, transparentno i u korist svih filmskih radnika u BiH. 

Filmski centar Sarajevo, kao strateško javno preduzeće u Fedraciji BiH,  bit će konstruktivni i važan dio tih procesa. 

Ukoliko opet ne postane, usljed nesloge i podjela kod samih filmadžija, krizna tačka tog procesa.

Sa nadom da neće, sve najbolje u 2020-toj svim filmskim radnicima u BiH, ali i publici koja željno čeka novi domaći film dostojan njene „bolje prošlosti“.

Čitaj više o ovoj teme OVDJE!

(DEPO Portal/ak)