Na dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu oštro i negativno su reagirale mnoge institucije i pojedinci. No, ima mnogo i onih koji su pozitivno reagirali na tu odluku Švedske akademije, pa je, recimo, u Beogradu proglašen počasnim građaninom a u Republici Srpskoj – upravo u onome djelu gdje je izvršen genocid kojeg taj književnik odobrava – žele da mu podignu spomenik.

Dakle, postoje dvije omasovljene recepcije, i percepcije, ove osobe i najprestižnije nagrade za književnost koje se formiraju na osnovu odnosa autor-književno djelo.

U središte ove kontroverze (ona nije jedina u povijesti Nobelove nagrade) postavlja se ovih dana pitanje: Da li se može odvojiti književno djelo od svoga autora; odnosno – da li je književno djelo autonomno u odnosu na autora te da li – u konkretnom slučaju – činjenica o Handkeovom odbranaškom javnom odnosu prema genocidu u BiH i prema presuđenim ratnim zločincima može diskvalificirati njegovo književno djelo za najveću književnu nagradu; da li kao takav zaslužuje Nobelovu nagradu?

O ovome pitanju moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, ali suština je zapravo vrlo jednostavna.
Postoji pojam AUTORSTVO. Taj pojam izražava mnogostruke, ali uvijek čvrste veze autorove personalnosti, ličnosti, i njegova djela. Zagovaranje potpune autonomnosti djela od njegova autora negira pojam autorstva, a to je apsurd. Djelo je uvijek, u načelu, produkt autorova duha, uma, intelekta, morala itd., i zaista je besmisleno proglašavati ga nezavisnim od ukupne i složene autorove ličnosti. U povijesti književnosti postojale su čitave teorijske škole koje su na osnovu književnih tekstova tragale za autorovim tzv. duhovnim etimonom.

Uostalom, Nobelova nagrada daje se LIČNOSTI (Petera Handkea), na njegov bankarski račun, njemu se daje priznanje za njegovo djelo, pa je i taj, takav čin NAGRAĐIVANJA potvrda snažnog i složenog uzajamnog odnosa autora i njegova djela koje se, nagradom, uvodi u najviši književni kanon.

Oni koji posežu za (kvazi)argumentom o navodnoj autonomnosti djela u odnosu na autora zapravo posežu za jednom vrstom jeftinog alibija za ideološko djelovanje, što je naročito izraženo u slučajevima kao što je Handke. Riječ je ideološkom alibiju a ne o teorijskom pitanju.

Nema sumnje da Nobelova nagrada – znaju to dobro oni koji je dodjeljuju – povratno djeluje afirmativno i na Handkeov ideološki angažman jer – reći će se – zaboga, tako je o ratu u BiH govorio jedan autoritet ovjenčan Nobelovom nagradom!
U svakom slučaju i u svakom smjeru postoji složen odnos autora, njegova djela i angažmana, te nagrađivanja njega kao takvog.

U svemu ovome ima još jedna zanimljiva i indikativna stvar. Naime, često su na meti kritike oni koji osuđuju Švedsku akademiju zbog dodjele nagrade Handkeu kao etički izrazito problematičnoj ličnosti, ali bi bilo vrlo zanimljivo krenuti iz obrnutog smjera: pitati one koji bi da mu podignu spomenik i proglašavaju ga počasnim građaninom šta oni misle o tome može li se autorovo djelo posmatrati odvojeno od njegove ličnosti i tzv. društvenog angažmana.

Najzad, ni u ovome slučaju kao i u drugim problematičnim slučajevima nagrađivanja, nije najveći etički problem u autoru već u instituciji komiteta/žirija koji, zapravo, afirmiraju etički problematične ličnosti i time bitno ideologiziraju instituciju svoje nagrade te izražavaju vlastita ideološka opredjeljenja nastojeći, nevješto i neuvjerljivo, da to maskiraju navodnom teorijom o neovisnosti autora i njegova djela. Time oni (kao i oni koji pristaju na njihovu ideologijsku obmanu) nepovratno upadaju u paradoks poricanja AUTORSTVA KAO POJMA i nagrađivanja koje, ipak, ide u ruke i na ime personalnosti, budući da ona ipak jest neodvojiv dio autorstva.

Neetičnost je naročito ispoljena kod onih koji vas pitaju 'A JESTE LI VI ČITALI DJELA HANDKEA', jer tom fintom o odvajanju djela od njegova autora kao složene ličnosti zapravo amnestiraju njegovu javnu podršku najvećim zločinima.
Švedska akademija ovim je upala u etički kal.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook