Piše: Bakir Hadžiomerović

U velikom romanu „Vječnik“ glavni lik Nedžada Ibrišimovića svjedoči o cjelokupnoj ljudskoj civilizaciji. Lik je, gluhobilo, nepredviđeno besmrtan, pa se okolo kiti titulom savremenika kompletne povijesti planetice koju Zemljom nazivamo. Uglavnom, Ibrišimovićev „Vječnik“ u principu se više pati na dunjaluku, nego što se tuđim prolaznostima raduje. I pritom nepresrestano priželjkuje konačnu vlastitu smrt. Da se valjda ljudskog roda i ovozemaljskih belaja zaposve kutariše. 

Nažalost, loše mu ide za mukom. Malo skače u vatru, još i češće u vodu, ali džaba. Poslije svakog pokušaja klasičnog samoubistva, „Vječnik“ živ ostaje, da se grči do nedolazećeg kraja života...

Prvi put na nogama ušao sam u „Sivi dom“ u svojstvu učenika Osnovne škole „Silvije Strahimir Kranjčević“. Snimalo nam tada školski hor za nekakvu priiredbu, a povoda se, vjerujte mi na riječ, konkretno ne sjećam. Mada, eto, pjesmu koju smo izvodili do dana današnjeg pamtim. Bila je to „Kapetane, komandire“. I govorila je o imaginarnom heroju, dječijem idolu „kojeg svaki vojnik može drugom zvat'“...

Pamtim još i katakombe hodnika, betonskih zidova i čelična, zakleo bih se, neprobojna armirana vrata. Mala je dječija glava tada bila sigurna da takva vrata nijedna neprijateljska sila nije u stanju razvaliti. Tokom troipogodišnje agresije na moj grad shvatit ću da sam samo djelimično bio upravu...

Uglavnom, umrli su, zaspali  su zauvijek, kako znate, Uzun i Makarije, a prije njih i Mara. Sve se odigralo u samo nekoliko dana. Tri simbola nekadašnje tevesa, s nakaradno preimenovane naknadno u tevebeiha. Njih trojica više ne hodaju ovim svijetom, ni sivodomskim katakombama.

Postali su vječnici! Kao onaj lik iz Ibrišimovićevog romana...

(DEPO Portal)