To koliko nam Jedna i jedina ima diplomata po svijetu važno je samo ministarstvu još nesmijenjenog Igora Crnadka. Za nas u dijaspori, u iseljenoj Bosni i Hercegovini, postaje sve beznačajnije. Veze sa maticom, kako godine prolaze, polagano kopne i nove generacije pričaće o zemlji tamo daleko, kao nekada američki Italijani i Irci o svojim postojbinama. Na novim maternjim jezicima, natucajući tek po neku riječ iz čudnog jezika domovine očeva njihovih očeva.

Iskustva iz desetljeća emigranstkog života kazuju mi da se naši ambasadori i konzuli najbolje snalaze u ugostiteljskim objektima, crkvama i džamijama. Te "terene", kao naglo probuđeni vjernici i nacionalisti, najbolje poznaju. Očito je to posebno ovih dana dok, kobajagi, uzvišeno slave ili ponosno ignoriraju Dan državnosti BiH. 

Jalovi javni rad za dobrobit zemlje koju predstavljaju podređuju plemenskim okupljanjima i ispunjavanju zadataka svojih svetih partija što su ih i poslale da po dunjaluku ganjaju devize i karijere. Ne zanima ih šta o njihovoj učinkovitosti misle u Evropskoj uniji ili u Ujedinjenim nacijama, čak, ni u Ministarstvu inostranih poslova BiH, nego kako ih ocjenjuju stranački šefovi. Jer, znaju dobro da nisu vani zato što su vrsni poznavaoci svjetske politike i ekonomije, čast izuzecima, nego što su podobni Srbi, Bošnjaci i Hrvati. 

Nađe se tu i koji iz reda "Ostalih", uglavnom ako je simpatičan nekom od narodnih poglavica. Evo, recimo, pitam se da li bi danas ponovo slali Jakoba Fincija u ambasadore nakon svih belaja što im je donio tužbom Evropskom sudu u Strasbourgu? Svojedobno im je, čini se, više bio simpatičan, nego što se razmišljalo o njegovoj, neospornoj, stručnosti.

Članovi našeg uzvišenog Cor diplomatic establišmenta su, zapravo, kao i država Bosna i Hercegovina. Podijeljeni, međusobno nepovjerljivi, vješti u podmetanju, baš kao da su u skupštinskim prostorima na Marijin Dvoru. Zabavljeni sami sobom, uglavnom, nemaju vremena da se još bave dijasporom. Da budu, kao u svakoj normalnoj zemlji, spona između matice i iseljeništva. 

Ako tako ambasade i konzulati nastave, domovina nam neće gubiti samo milionske poticaje iz EU, nego će uskoro presušiti i najvažniji dotok deviza koje spašavaju stotine hiljada imena sa posljednjeg popisa u kojem je najvažnije bilo koje ste nacije i vjere, a ne da ste čovjek. Kojeg od gladi i hladne predstojeće zime spasava materijalna podrška ili pomoć rođaka iz dijaspore, a ne državne institucije.

Nestankom  i virtualnih spomenara, kao što su bili Dovla net legendarnog sportskog radnika Vlade Kaluže, Vilsonovo net sa nezaboravnim Hasanom Pašovićem, ili Blog Mirze  Hasanefendića, gašenjem tih  posljednjih veza, nastaje izgubljena Bosna i Hercegovina, Atlantida političkih gluposti i promašaja. 

Skoro dva miliona ljudi  sve manje će, iz ljeta u ljeto, pohoditi prostore zavičaja. I kada, gotovo, pola BiH počne zaboravljati gdje joj je bio dom, onda nam neće trebati ni ambasade, ni konzulati. Osim, samo njima, diplomatama. 

Valja se badža provozati po vilajetu i uz to maznuti dobru, najčešće, nezasluženu pinku.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook