Nakon fotografija na kojima su vezani štićenici Javne ustanove Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece Pazarić, a koje je u javnost plasirala Sabina Ćudić, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, za Faktor je mišljenje iznio neuropsihijatar dr. Omer Ćemalović, koji je dugogodišnji konsultant u Zavodu Pazarić.

Njega je, kao konsultanta Zavoda, danas na konferenciji za medije spomenuo i direktor Redžep Salić.

U intervjuu za Faktor Ćemalović kaže da u Zavodu borave štićenici sa veoma teškom patologijom, da pojedini sebi znaju u određenim trenucima odgristi i komad mesa sa ruke. Ističe kako mu je žao uposlenika smatrajući da 99 posto njih koji tamo rade štićenike gledaju kao svoju djecu.

Kako gledate na najnovija dešavanja vezana za Zavod Pazarić, fotografije iznesene u javnosti. Šta smo zapravo tu vidjeli?

- Ljudi ne treba da zaborave da se radi o ustanovi koja je socijalnog tipa, gdje jako malo osoblja tu radi na veliki broj izuzetno teških pacijenata. To su pacijenti gdje porodica jednostavno ne može da izađe nakraj sa njima pa se smještaju u te ustanove. Jer, ko god može rijetko će da svoje dijete smjesti u ustanovu, borit će se koliko može. Ali radi se o vrlo teškim i kompleksnim stvarima. I kao uvijek u svemu, ništa nije crno-bijelo.

Da se vratimo na fotografije na kojima se vidi da su štićenici vezani za krevete i radijatore.

- Imate štićenika koji su došli kao djeca, a sada su starci. Postoji Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama koji tretira na koji način i kada se može pristupiti "fiskaciji" pacijenata. Ako se radilo u okviru tih propozicija koje su zakonom predviđene, onda je sve uredu. Međutim, ako se radilo o samovoljnom i neopravdanom takvom radu, to je za svaku osudu.

Sa kakvom patologijom borave štićenici u Zavodu?

- Imate puno različitih stanja. Izuzetno puno imate autodestruktivnih pacijenata koji jednostavno odgrize sebi komad mesa sa ruke. Ili ugrize drugog, otkine drugom štićeniku komad uha ili nosa. To su jako teške stvari i žao mi je što se na ovakav način skreće pozornost na tu ustanovu koja je stvarno puno uradila od rata do danas. Ja sam njihov konslutant već 30 godina i znam jako dobro kako se sve to kreće. Treba da znate da do 2009. godine ta ustanova nije imala ni svog osnivača, nikoga nije bilo briga šta se dešava sa tom ustanovom i djecom i uposlenici su se borili koliko su mogli.

Nastavak intervjua čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)