Lako mi je za Bakira Izetbegovića i njegov propali pokušaj revizije tužbe protiv agresora iz Srbije. Njemu ni iz džepa ni u džep, a meni zijan pravi. Genijalna biznis ideja pretvorila se u mjehur od sapunice, baš kao i Bakirova avantura po Den Haagu i međunarodnim sudovima.

 
Djelovao sam kasno, po običaju, slično prvom kod Bošnjaka. Nisam primjećivao da je sve manje raje i da sve manje traže moje turističke usluge. U vidu posjeta kafićama, gdje drogu puše s nogu i uzbudljivih hodanja oko izloga sa izazovnim, prigušenim crvenim svjetlima. Više niko ne pita za Den Hag, niti za onaj sud, a još manje za kule Scheveningena. Svi bi htjeli samo u Amsterdam.

Zato je sreća da me poduzetni prijatelji, braća Goran i Zoran Delić, nisu poslušali. Nosio bih na duši njihovu promašenu investiciju. A zamisao je bila toliko genijalna da sam se ponosio novootkrivenim urođenim talentom za biznis u stilu posljednjih poruka velikih političara 'jedne nam i jedine'. Da je kako nije, mogao me i gospodin Fadil Novalić ubaciti u svoju ekipu genijalnih savjetnika za razvoj Federacije, ako već zbog raznoraznih razloga ne mogu da igram u timu velikog Baje, hvalisavog gazde samoproglašenog boljeg dijela BiH. 

Ali, da ne dužim – skontao sam da bi se dobar posao mogao razviti ispred sudnice već zaboravljenog 'Jugoslovenskog tribunala u Den Haagu' i ispred tvrđave zatvora u obližnjem Scheveningenu. U zlatnim godinama za ove institucije stizalo je ovdje više znatiželjnika nego u svjetski poznate kafiće, gdje u dimu slobodne marihuane samo zalutali, uz podsmijeh konobara, naručuju cappuccino ili espresso. 

Primjećivalo se, zapravo, da  pravno-turistička ponuda nije kompletna. Posjetioci su pred sobom imali arhitektonski zanimljive juridističke objekte i ništa više. Jest’ da ovdje nema uzbrdice i nizbrdice, ali i šetnja po ravnoj plohi, kakva je ova kraljevina, donosi umor. Traži da se zastane, okrijepi. Gdje drugo, nego u kafani. 

Zato sam razmišljao zašto da lova iz naših džepova ide u tuđinske kase. Zar nije bolje da se sve objedini. I šetnja i cuga. I  sjetih se dva druga. Niko ne bi bolje usrećio naše ljude izgubljene u bijelom svijetu kao braća Delić, što su se privatnom inicijativom u Sarajevu isticali još u doba Ante Markovića. Kad su mogli u sumraku komunizma, kako neće pod suncem demokratskog NL kapitalizma. 

Ideja je bila tu, samo je trebalo razraditi, uklopiti u atmosferu koja je pratila sudske procese. Pred ove dvije pravnim turistima interesantne institucije stizao je, uglavnom, svijet iz naših mahala, sokaka. S njima duh i običaji Bosne i Hercegovine i regiona nam. Dakle, ne bi bilo prikladno, recimo, ljudima iz Srebrenice nuditi hamburgere, pečene krompiriće, sirove ili dimljene haringe. Trebalo je ostati na našoj bogatoj kulinarskoj tradiciji sadržanoj u dvije riječi - ćevapčići i burek. Zbog deset u pola sa lukom, odmah zaboraviš da si daleko od kuće. Ali i tu je valjalo biti mudar. 

Kako onima što su došli da podrže genarala što je uzvikivao gađaj Velušiće, nuditi sarajevske ćevape? Dosjetio sam se, napraviće se dva roštilja. Na jednom će pisati banjalučki, a na drugom sarajevski ćevapčići. Uz prvi bi išlo pivo, uz drugi sokovi i jogurt. Kada su BiH mogli podijeliti na entitete, zašto, onda, mala ili velika porcija ne mogu na odvojene dimove jednog te istog bh. uvoznog drvenog ćumura? 

I s burekom bi bilo slično. Na dva odvojena prodajna punkta stajalo bi burek, zeljanica, sirnica, krompiruša, tikvenjača. Ili, burek s mesom, burek sa sirom, burek sa krompirom…  Razdijeljene kalorijske posljedice Daytonskog sporazuma ispoštovali bi do maksimuma. Ne bi bilo naknadnih čitanja, pameti i objašnjenja u stilu političkih mogula iz gradova na Miljacki i Vrbasu. Ne bi nam trebala duboko misaona i neutralna objašnjenja Visokog predstavnika, niti bi cijela serija političkih analitičara, što niču kao gljive poslije kiše, u raznim TV nastupima uvjeravali što je ispravnije  - burek ili burek s mesom?!

Pronašli smo i mjesta gdje bi postavili naše dućane. Jedan bi bio kod najslikanije fontane u medijima na regionalnim balkanskim prostorima. Ispred onog bazena pred zgradom Tribunala, što je dušu dao za hlađenje piva i sokova. Turisti iz naših krajeva mogli bi u ovom haškom koritu brčkati nogice, kao u rimskoj fontani Di Trevi, dok uživaju u natopljenim somunima ili lepinjama. Druga lokacija bi bila ispred stare tvrđave najčuvanijeg zatvora Ujedinjenih nacija. 

Uz gastro ponudu planirali smo i foto-safari. Slikanje u gustom žbunju oko objekta u kojem borave ili su boravili najveći sinovi naših ponosnih, slobodarskih naroda, bez narodnosti. Dogovorili bi se i sa čuvarima kazamata da nam ponekada progledaju kroz prste kada se u zanosu isuviše približimo visokim zidinama, kojima su opasani naši ili njihovi sužnji. Počastili bismo zbog toga UN drotove kojom porcijom ćevapa ili bureka.

Sve smo lijepo zaokružili, samo je još trebalo ćitabe od opštine Den Haag pa da počnemo sa ispoljavanjem poduzetničke inicijative. Dok smo se nakanjivali ko će prvi pred birokratske šaltere, skužili smo da se nešto neobično događa. Naglo je opao priliv juridističkih turista. Sudnica i kaznionica sve su manje privlačili borce za pravdu svojih naroda. Jugoslovenski tribunal i zatvor Scheveningen ubrzano su odlazili u prostore povijesti. Koga više zanimaju suđenja, kazne? Nestali su i novinari, TV kamere već poodavno.

Oni kapitalci što još čame iza visokih zidova kao da sve manje privlače i vlastite prijatelje i rodbinu. Odvešće ih jednog dana, ako prežive, u nove murije razbacane po zemljama Evrope. Raspast  će se tako jedna sudska farsa kao baloni od sapunice. Vjera u pravdu i međunarodnu zajednicu još jednom će potonuti u glib uzaludnih nadanja, kao u onim danima kada smo  očekivali da će lideri svijeta zaustaviti tenkove što su krenuli, iz znamo već kojih kasarni sadašnjih država, samo ne smijemo reći na glas. Da ne bi i nas sudili što glasno razmišljamo.  

Meni na kraju jedino preostaje da sa propalom haškom idejom pokušam ispred drugih, aktuelnih domaćih zatvora, gdje se okuplja raja. Kod kuće je najbolje. 

Ali, koliko su, u posljednji vakat, navalili da ih pune, bojim se da će se narod ohladiti. Jer, snalažljive glavonje samo ulaze i još brže izlaze. Ne mogu jadni tužitelji i sudije da ih stignu kako valja procesuirati.

Zna raja zbog čega i u čemu je pravde zijan. Baš kao što sam i ja otkrio u čemu je bio zijan u Scheveningenu. 

Tu ni ćevap ni burek ne pomažu. Meni ostaje samo da se slikam ispod kula u kojima su zatvorene  sve naše nade da će pravda olakšati rane rata.

Baš kao što Bakiru Izetbegoviću ostaje da ponavlja da su mu za haški zijan krivi savjetnici i oni što su ga podržali na sijelu u Vijećnici kada su unisono klicali - pobijedićemo u Holandiji!

Tekst je satiričnog karaktera... Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook