www.vice.com
Piše: Indira Oskanova

Belgijanka Iman Achaaray (22) je seksualno zlostavljana kao dijete zbog čega ima ozbiljne psihičke probleme. Više puta probala je sebi da oduzme život, ali svaki put neuspješno. Poslije svog najtežeg pokušaja obratila se psihijatru za pomoć. Na kraju, nakon razgovora sa kolegama i podrške najbližih, je sve uspjela da stavi na svoje mjesto i razumije šta joj se dešava. Priče koje je čula su je inspirisale da napiše i knjigu, pod naslovom Myra, kojom želi da pomogne ljudima da razumiju kako je to živjeti sa psihičkim problemima. Ovdje, ona govori o tome kako je uspjela da preživi najteži period u životu.

Kada sam imala devet godina, više puta sam seksualno zlostavljana. Tu tajnu sam dugo držala samo za sebe. Prosto takvu stvar ne možeš da izbaciš iz sebe za vrijeme porodičnog ručka, između supe i glavnog jela, posebno ne ako imaš marokanske korene. Neki članovi moje porodice su mislili da me je đavo zaposjeo, jer depresija u našoj kulturi i ne postoji.

Kada mi se seksualno zlostavljanje događalo nisam ni znala šta je to. Tog čovjeka nisam ni razumjela, niti sam se nešto ljutila. Mislila sam da je on moj zaštitnik, da brine o meni. Tek kada sam imala 14, 15 godina, shvatila sam šta mi se dogodilo. A to je ozbiljno uticalo na moj kontakt sa prijateljima i dječacima: na primjer, zabavljanje sa momcima jednostavno nije išlo, pa sam ozbiljno počela da sumnjam u sebe i jednostavno nisam imala samopouzdanja.

Kada si dijete, često i ne možeš da prepoznaš depresiju. To osjećanje ne znaš ni kako da opišeš, jer zapravo i ne znaš šta je to depresija i kako se ispoljava. Tek kada sam napunila 16 godina shvatila sam koliko sam depresivna, i to kada sam pročitala oproštajno pismo moje dobre drugarice, koja se bacila pod voz. Čitavši njeno posljednje pismo prepoznala sam svoja osjećanja. Isto sam pokušala da uradim sebi kasnije. Nekoliko puta, neuspješno.

Sjedila sam tada dugo na šinama, ali taj voz nikada nije došao. Nisam uspjela čak ni svoje samoubistvo da organizujem kako treba. Četiri puta sam odlazila na željezničku prugu, i uvijek je nešto naopako krenulo. Kada odlučite tako da umrete, svojoj porodici nabacujete teret krivice, a to na kraju nisam nikako željela. Ali dok se to dešava ne razmišljate baš tako, to su trenuci kada samo više ne želite da postojite.

Od kuće sam otišla sa 18 godina jer je situacija postala neizdrživa za mene. Kada sam se poslije dvije nedelje vratila kući, majci sam otkrila sve o seksualnom zlostavljanju kojem sam bila izložena. Rekla sam joj da to ključni razlog za depresiju od koje sam patila. Plašila sam se da mi neće vjerovati, ali mi je bilo važno da sam se oslobodila i progovorila. Moja porodica se u početku teško nosila sa tim saznanjem. Nisu mogli da shvate da mi se to dešavalo, i nisu mogli da vjeruju da nisu primjetili i reagovali na vrijeme. Imala sam osjećaj da sam im svojom ispoviješću nanijela veliku bol, što je stvorilo jak osećaj krivice kod mene. To je vodilo ka novom pokušaju samoubistva, ovog puta u našoj kući, nakon čega su me odveli na psihijatrijsko liječenje.

Između nekoliko odlazaka u tu ustanovu sam izvela i svoj najteži pokušaj samoubistva, baš u vrijeme kada je osoba koja me je zlostavljala preminula. Taj pokušaj sam detaljno planirala, ostavila sam i oproštajno pismo, koje je zapravo bilo dio knjige koju sam tada pisala, koju sam 2016. godine i objavila.

Prvo sam sredila svoju sobu, pobacala sve stvari u kontejner, jer nisam željela da ostavim nikakvo sjećanje na mene. Željela sam da nestanem.

Čak sam zvala i na posao kako bih im rekla da više neću dolaziti. Otišla sam potom kod porodičnog lekara i zatražila sedative. Propisao mi je veoma tešku terapiju, zajedno sa pilulama za želudac i lijekom za povraćanje. Došla sam kući, i popila sve u jednom potezu a zatim se odvezla kolima do obližnjeg kanala. Tamo sam pustila ručnu kočnicu i auto se srušio u kanal. Poslije toga se ne sjećam više ničega.

Bilo je strašno ponovo se probuditi poslije toga i shvatiti da ponovo nisam uspjela u svojoj namjeri. Svaki propali pokušaj bio je još jedno strašno razočaranje u sebe. Nisam znala kako dalje. Taj osjećaj da ne želim više da živim me nije napuštao. Samo se pojačao. Shvatila sam da je to jako egoistično s moje strane. U međuvremenu sam ipak shvatila da mi je drago da su svi ti pokušaji ostali samo na pokušajima samoubistva. Mnogo bih povrijedila porodicu i prijatelje da sam uspjela.

Da me neki čovjek sa čamca nije vidio kako plutam po vodi, ne bih danas bila živa. Stvarno sada mogu da kažem da sam imala sreću.

Na kraju sam provela puno vremena na psihijatriji gdje sam razgovarala sa psiholozima, ali nije pomoglo koliko je trebalo. Onaj koji nikada nije doživio ono što si ti doživio, teško da može da ti pomogne, to je moje mišljenje.

Imam osjećaj da ti na čelo nalijepe naljepnicu sa dijagnozom i da vaš izvještaj stave u fasciklu „seksualno zlostavljanje“. I to je to. To je realnost. Ono što mi je ustvari pomoglo na psihijatriji je to što sam tamo sjedila sa drugim ljudima koji su doživjeli neko slično iskustvo. Pravo izliječenje meni se desilo u tim grupama za razgovor. Zato što su svi tamo zaista razumjeli međusobnu bol.

Sada, kada je sve to ostalo iza mene, mogu da kažem da sam imala sreću. Završila sam sa svim tim sranjima. Još uvijek imam rane koje su nisu potpuno zacijelile, i zato nikada neću biti 100% srećna, ali ko jeste? Sada sam udata za nekoga kome potpuno vjerujem i koji ima puno strpljenja sa mnom. Morate se truditi zbog toga. Ne može sve da nestane za dvije-tri nedjelje. Ako bih se mogla vratiti u prošlost, savjetovala bih sebe da razgovaram s nekim o tome. Razgovarajte sa porodicom o tome. Znam da zvuči kao kliše, ali istina je: razgovor pomaže! Jer na kraju je uvijek mnogo više ljudi koji brinu o vama nego što ste očekivali.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)