Ovakvi proizvodni uspjesi me ne raduju. Posebno kada gromoglasno uzvikuju da je prije 10 godina izvoz bio samo 60, lani preko 200 miliona, a do kraja ove godine planirano je preko 300 miliona KM! I da Bosna i Hercegovina postaje sve veći svjetski igrač u liferovanju oružja…

Zato mi je teško zamisliti nježne ženske ruke i municiju većeg ili manjeg kalibra! Nikako da se naviknem na takve sve češće slike s malih ekrana. Na sretne i ponosne radnice, što u nekom bunkeru Konjica obaraju još jedan poslovni rekord. Radosno pozirajući iznad brda metaka koji će završiti na ratištu Jemena, Sirije ili negdje gdje će se danas, sutra pucati.

Rekordi u proizvodnji donose rekorde umiranja, razaranja. I što je više sukoba i smrti, biće više i narudžbi. A to se jedino u poslovnim bilansama računa. Sve drugo je posljedica dobrog ili lošeg menadžmenta i (ne)organizovanog proizvodnog procesa.

Znam, nije Konjic izuzetak u ovoj BiH, niti u svijetu. Konjic je samo uspio da se ubaci u vrstu onih koji kroje sudbinu planete. Na jednoj strani nam proizvedenim ubojitim sredstvima garantuju mir, na drugoj vječni rat. Ako ne bude plotuna i šaržera, neće biti ni najrazvijenije industrije kugle što se još Zemljom zove. Ako uskoro ne eksplodira…

To naglo cvjetanje domaće i svjetske vojne industrije vuče mi sjećanja na jednog od dobrih komšija sa sarajevskog Marijin Dvora. Prvi je u raji imao onog princa NSU 1000. Glancao ga svaki dan, skidao svaku prašku. Žena mu je kao paun ponosna sjedala u, za mnoge od nas, automobil snova. Komšo bi ga kresnuo i onda sve jače dodavao gas. Za to vrijeme hanuma mu se kao ringišpil okretala loveći kroz suvozačevo okno poglede zavidnih susjeda. I tako nakon pet, šest minuta brektanja u mjestu, bijeli, sjajni princ NSU 1000 nestajao je na tada još pustim sokacima središta grada.

Znali smo da komšija radi negdje u Vogošći. Kada bi ga pitali u kojem preduzeću, važno je odgovarao – vojna tajna. Nama se činilo da je to bila nekakva strogali i parali vojna tajna. Jer, godinu, dvije nakon prvog princa, došao je još bolji. Duži i blještaviji princ 1200. Ma, limuzina i po. Posljednja riječ ondašnje tehnike bez senzora i proklete elektronike što muči današnje šofere.

Osjetio sam kako princ 1200 leti kada me je susjed provozao koji krug tamo oko Filozofskog fakulteta. Jedinog me je iz raje maksuz počastio i tako platio uslugu što sam mu pomogao staviti vreću pijeska, činilo mi se od sto kila, u gepek što je bio u prednjem dijelu automobila. Kažu, taj 1200 opasno je zanosio u krivinama, samo ga je pun prtljažnik činio sigurnijim.

E, onda je rat zakucao na naše sarajevske kapije. Komšija je tada prvi put rekao da je radio u Pretisu i da se bavio nekakvim granatama. Kako bi nama koja grunula oko kuća, on bi već po zvuku znao od koliko je milimetara i da li je iz njegovih bivših pogona. Oni što su mu zavidjeli na davnom princu sada su došli na svoje. Svaku eksploziju začinili bi psovkama vogošćanskih majstora koji su naše narodne pare za našu jugoslovensku narodnu armiju, koja nam je trebala garantovati ono Titovo živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra biti rat, sada poklonili četama što su nas bez milosti šicali sa planinskih ćuka oko Šehera.

Kužio se komšo i u one artiljeriske plotune, pa nas je podučio da po humanitarnu pomoć smijemo istrčati tek kada izbrojimo da su nas pogađale tri granate zaredom. Mnogi od nas nisu vjerovali u to njegovo znanje topništva i onda bi on važno uskakao, kao nekada sa svojim princom. Trčao bi cik cak izbjegavajući snajpere i bacao se u prvi podrum kada bi začuo onaj zlokobni zvižduk granata koje je birvaktile sretan pravio.

Bome, išlo ga je dobro, sve dok jednog dana oni s brda nisu opalili i četvrtu granatu zaredom, ili se možda susjed zabrojao. Pogodilo ga je u noge. Jako je krvario, polagano gubio svijest. Jedva smo ga, nekako, panično, ne računajući koliko je granata već opalilo, donijeli do braće Nakaš u Vojnu bolnicu.

Sutradan smo čuli da je umro. Neko je tada u podrumu/skloništu samo tiho rekao - e, jebo ga onaj princ, i one njegove granate. Jebo ga njegov i naš Pretis!

Ja, sjetio sam i prijatelja Davora Markova, eno ga u Holandiji u gradu Den Boschu. Radio je u onom sarajevskom prijeratnom Unioninvestu. Hvalio se kako je i on u nekakvim vojnim tajnama gradio Sadamu i već zaboravljenoj iračkoj vojnoj vrhuški podzemne atomske bunkere i gradove. Mogao je satima pričati o big biznisu koji se najbolje očitivao za bogatih rundi čašćenja u nezaboravnom restoranu Kvarner, kod legendarnog konobara Ahmeda Mahmutovića Nadoveze.

Znao sam ponekada da mu kažem "stipu to, Davore". Čuvaj se onih što bunkere i oružje gomilaju. Nonšalatno bi odmahivao rukom između dva gutljaja.

Danas znamo šta je bilo sa Sadamom, a, na žalost i sa Davorom i milionima nas Bosanaca i Hercegovaca koje je stiglo prokletstvo gomilanja oružja i kopanja rovova.

Zato me ponovo neka kavara, neki strah kada čitam onaj nedavni poziv iz Tehničko remontnog zavoda u Hadžićima. Direktor te kompanije, u sve jačem zamahu razvoja, uvjerava raju da je bolje ulagati u njihov proizvodni program novog oružja nego štediti u bankama. Tako žele animirati pučanstvo da investira u BiH.

Znam, u današnjem vremenu ne može se bez naoružanja. Važnije je nego bolnice, škole. Takav je vakat, težak i ovisi od nekih što nas mogu samo jednim pritiskom na dugme zauvijek odvesti u razarujuću atomsku prašinu bolje vječnosti.

...Na kraju ponovo na početak. Kada na televiziji opet budem ugledao radosna lica radnica u nekom bunkeru Konjica dok slažu municiju, većeg i manjeg kalibra, znat ću da je desetljećima ranije legendarni Ernest Hemingway uzalud pisao ono "Zbogom oružje".

Njega je sve više i na radost vojne industrije Bosne i Hercegovine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook